Doživjesmo i preživjesmo i to. Stigao je Lidl – »što je siguran znak da smo ucrtani u potrošačku mapu Europe« – kako je ovaj događaj lucidno definirao Dragoljub Žarković, glavni urednik tjednika Vreme. Slažem se, samo ja bih još ispred riječi potrošačku dodao riječ siromašnu. Na dan otvorenja (15. listopada), ispred svih 16 prodavaonica širom Srbije već su se u 4 izjutra stvarali dugački redovi pred ulazima. Tome su uveliko pridonijele gromoglasno najavljivane povoljne cijene, besparica i znatiželja. Otvorenje svih šesnaest prodavaonica bilo je svuda u 8 sati, naravno, uz neizostavno svečano presijecanje vrpci od strane političara (lokalnih i inih), štoviše, jednu je u prijestolnici na opću radost »spontano okupljenih« presjekao i predsjednik države osobno! 
Ovakvi redovi i gužve prije otvaranja nekog novog prodajnog mjesta nisu specifičnost samo za Srbiju. Ima toga i u svjetskim metropolama i manjim gradovima – s jednom bitnom razlikom – tamo je to projekt na relaciji prodavač i potrošač/kupac, a kod nas državni projekt. Kult otvorenja bilo čega presijecanjem vrpce, po pravilu pred TV kamerama, već je postao svojevrsni reality show. Sjetimo se samo da su u ne tako davnoj prošlosti kod nas političari otvarali, podrazumijeva se – na opću dobrobit građana – liftove, pješačke prijelaze, sanitarne čvorove, semafore, pa čak i šahtove (sic!), tako da je ova svojevrsna »kultura otvaranja« postala jedna od dominantnih načina neposredne komunikacije izabranih i uglednih s narodom, odnosno biračima »spontano okupljenih u velikom broju« (istine radi, često dovoženih i dovedenih organizirano i smišljeno, op. a.).
Ali televizijske i druge kamere na veliku žalost predstavnika naroda koje smo, jelte, demokratski izabrali, bilježe i ono što njima pa ni narodu nije baš potaman. O čemu se tu radi? Zahvaljujući youtubeu cijeli svijet je obišla snimka kako cijenjeni kupci oduševljeni jeftinom ponudom doslovce svojom fizičkom snagom dolaze do izabranog, pri čemu su udarni artikli bili pored jeftinih banana i piletine po cijeni od 120 din/kg, a koja je često, ako ne isti, onda neki sljedeći dan završavala kao »povoljna ponuda – akcija« (čitaj: preprodaja, op. a.) u manjim prodavaonicama i radnjama. Sposobnost snalaženja – živjet će ovaj narod! Na snimci se jedan gospodin pohvalio da je kupio 500 (slovima: pet stotina) kilograma šećera (»biće rakije, bre!«).
Iako po mišljenju vodećih ljudi ove države svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo – evo, i naše odbojkašice postale su prvakinje svijeta – ova video snimka ukazuje na pravo stanje našeg društva: siromaštvo (ne samo u novcu), preživljavanje i ono što najviše boli – nekulturu. Ako smo i siromašni, zar trebamo primjenjivati fizičku snagu da bismo što prije došli do jeftinog? Je li to strah od »što će biti sutra«, gubitak povjerenja u političare i političke elite, institucije, državu...? Pojedini mediji su zabilježili da je na dan otvaranja ovih novih megamarketa jeftinije robe posjet domovima zdravlja opao za 70% (!), što nas opet upućuje na razmišljanje.
Sretoh jednog starog dobrog pajtaša još iz srednjoškolskih i studentskih dana i malo smo proćaskali. Pitam ga, je li bio na otvorenju Lidla. »Da«, reče mi, »bilo je kao u diskoteci Largo zimi sedamdesetih, na fajrontu. Kad čuješ u ponoć Jethro Tull, gomila te sama od sebe ponese prema garderobi po kaput. Tako sam i ja prošao kroz novootvoreni market«.
Što bi se reklo, svako čudo traje tri dana. Euforija se polako stišava, grad i njegovi stanovnici se vraćaju svojoj svakodnevnici. Lidl je dobrodošao. Svi se nadamo da će konkurencija učiniti svoje, te da će se to odraziti kako na politiku cijena, tako i na nivo usluge u marketima i ponudu (svaka roba ima svoga kupca – staro pravilo!). Do sljedećeg presijecanja vrpce u čast otvorenja bilo čega u našem gradu, svim ljudima dobre volje želim sve najbolje.
A. D.