Prije tri godine Magdalena Pavlović iz Šida zajedno sa svojom drugaricom prvi put je bila u Africi, u Tanzaniji. Na to putovanje odlučila se kako bi tijekom svog boravka pomogla ljudima i djeci koji tamo žive. Po povratku s puta, u reportaži koju smo tada objavili u našem tjedniku, kazala je kako ima želju ponovno se vratiti prašnjavim putom koji vodi do Ujewe, kako bi se ponovo susrela s djecom i gledala njihove široke osmjehe. Ove godine ponovno se ukazala prilika. Magdalena je u rujnu ove godine s radošću otputovala u Tanzaniju, a po povratku kući zamolili smo je da s nama podijeli dojmove s putovanja. Rado je prihvatila...

Podrška ljudima u potrebi

Magdalena ima 31 godinu. Završila je Fakultet sporta i tjelesnog odgoja u Novom Sadu i više od dvije godine je zaposlena u Caritasu kao koordinatorica na projektu vezanom za migrante u Šidu. Na svom poslu, kao i u privatnom životu, nesebično pruža podršku i ljubav onim ljudima kojima je ona prijeko potrebna.
»Iako financijski uvjeti možda i nisu najbolji, nešto je kliknulo u meni da je sada opet sazrelo vrijeme za ponovni odlazak u Tanzaniju, jer želja da pomognem tim ljudima je bila jača. I tako sam krenula na put. Opet isto mjesto i nada da ću ponovo vidjeti neka poznata lica i poznate osmjehe. Nisam iskreno znala što da očekujem od ovoga putovanja. Svoju želju sam izložila mom župniku Nikici Bošnjakoviću i počeli smo sakupljati novčane priloge po župama. Župljani su s radošću prihvatili ideju da se sakupi što više novca kako bi olakšali afričku svakodnevicu siromašnih ljudi u vidu hrane i ostalih potrepština. Dogovor je bio da ću ja snositi troškove puta, smještaja i sve ostale osobne troškove. Sakupljeno je blizu 2.000 eura«, kaže Magdalena.

Unatoč siromaštvu, bogatstvo duha

Na put je krenula avionom iz Beograda, preko Rima i Abu Dhabi-ja, do Dar Es Saalama, najvećeg grada Tanzanije, odakle ju je čekalo još 14 sati vožnje autobusom do sela Ujewa. 
»Ono što se na tom putu dalo primijetiti jest da stanje u državi ide na bolje. Rade se nove ceste, ima dosta policijske kontrole i čini se sve sigurnijim. Dolaskom novog predsjednika školarina u državnim školama je ukinuta, tako da se svako dijete ima priliku školovati. Don Ante nas je kao i prije tri godine dočekao sa širokim osmjehom, baš onakvim kakvim se ljudi velikog srca smiješe. Iako je sada u mirovini i vidno stari, još uvijek zrači dobrotom«, navodi Magdalena, dodajući da je afrička svakodnevnica puna prašine, vrelog sunca, teškoga rada i znoja, ali i smijeha i igre bosonoge dece.
»Po dolasku u selo dalo se vidjeti da je sada mnogo više kuća od zidane cigle, a sve je manje onih od slame i blata, ali i dalje su kuće bez struje i vode, s malim prozorima kroz koje jedva da dopire sunčeva svjetlost. Ljudi se tamo sami organiziraju i peku ciglu od crvene zemlje. Sve se radi ručno. Nema kauča i televizora, nema ugodnosti suvremenog svijeta, samo gola zemlja i prostirka. Kuće su uglavnom s dvije prostorije od kojih jedna čini ostavu i sobu za spavanje, a druga kuhinju i dnevni boravak u kome primaju goste. To su vrlo male prostorije. Iako se sve čini tijesno i da nema dovoljno mesta, ljudi nisu mrzovoljni, nervozni, ne gunđaju jedni protiv drugih. Nemaju mnogo, ali to što imaju željni su podijeliti jedni s drugima. Ponekad sam se zaista pitala kako im to uspijeva«, priča ona.
Kako nam je ispričala, vodu koju oni koriste za piće i dalje toče u obližnjem kanalu, u kome se i kupaju i peru odjeću. Uglavnom svakodnevno jedu ugali (kukuruznu bijelu palentu) i rižu, a meso je i dalje luksuz koji si samo rijetki mogu priuštiti. Zbog siromaštva, loših higijenskih uvjeta i promiskuiteta najčešći uzroci velike smrtnosti među tim ljudima su na prvom mjestu AIDS, zatim malarija i tuberkuloza.
»Ako promatraš sve to očima suvremenog čovjeka, sigurno ćeš vidjeti teško siromaštvo i ljudsku patnju, ali iza te pocijepane odjeće, bosih nogu i musavog lica krije se veliko bogatstvo duha. I tada shvatiš da je istinita ona: ‘osmijeh ne košta ništa, a znači mnogo’. On obogaćuje one koji ga primaju, a ne osiromašuje one koji ga daju. Ljudi koji žive tamo nemaju prevelike zahtjeve i želje, žive u jako teškim uvjetima, skromno«, navodi Magda.

Neizmjerna zahvalnost

Po dolasku u selo okupili su lokalnu djecu, pošto selo koje ima 20.000 stanovnika nitko ne zna bolje od njih. Dogovor je bio da oni tragaju za siromašnim kućama u kojima uglavnom žive stari i bolesni ljudi, a oni po dolasku gledaju i procijene je li to kuća kojoj je zaista potrebna pomoć. 
»Put do kuća je uglavnom uzak i nepristupačan za kola, pa smo svu hranu morali odnositi biciklima. Pod vrućinom afričkog sunca ponekad je bilo neizdrživo, ali to je bila prilika i za djecu da vide kako nam koža loše podnosi sunce i kako se guli. Ljudi u čije kuće smo ulazili dočekivali su nas s osmjehom i nevjericom, često bacajući se na koljena, sklapajući ruke zahvaljivali su se Bogu na pomoći. Mnogi su govorili da nikada toliko hrane nisu dobili ili imali u životu i da nas je sam Bog poslao na njihova vrata. Kupovali smo im krumpir, ugali, rižu, grah, ulje, meso, sol, šećer... što je bilo dovoljno da prežive nekoliko narednih mjeseci i da ne brinu o hrani. Kada smo ih pitali kako se inače snalaze za hranu, uglavnom su rekli da im susedi pomažu«, prisjeća se Magda.

Radost u pomaganju drugima

U nekoliko rečenica na kraju našeg razgovora rekla je sve o sebi i poslala jasnu poruku mnogima. 
»Bilo je nekoliko, za mene osobnih, trenutaka kada gledajući njihova lica i poniznost umalo nisam zaplakala. Ali onda stisnem usne, jer znam da je njima teže i da nemam prava na suze, da je to jedini život za koji oni znaju i da ne znaju za bolje. I shvatiš i da s onim malo čovjek može biti sretan i jednako zadovoljan i da čovjeka ne čini ono što ima oko sebe i na sebi, nego ono što nosi u srcu i da istinska sreća dolazi iz srca. A Bog nas je sve zamislio s jednakim srcem i hvala mu na toj jednakosti. Ljudi koji žive tamo nemaju mnogo, ali zato osmjeha i ljubavi imaju u izobilju. Stalno smo u žurbi za bogatstvom ovoga svijeta koje ne donosi istinsku sreću i zadovoljstvo, niti ono određuje našu pravu vrijednost. Ne umijemo zastati i osjetiti radost života pomažući drugima. Mislimo da će za takve stvari biti vremena ili će to netko drugi učiniti umjesto nas. Ja se uvijek vodim onom mišlju ‘učiniti svijet bar malo boljim, znati da je bar netko lakše disao jer si ti živio’«, rekla nam je na kraju razgovora ova srdačna i humana cura, čijim primjerom bi se mogli rukovoditi mnogi.
S. D.