Ovih dana u bliskom susretu s liječnicima imala sam pozitivno iskustvo. Zapravo, riječ je o školskom Dispanzeru u Subotici. Za nepovjerovati, ali čak i sestrice na šalterima nisu bile ljute, niti bezobrazne, a vjerovali ili ne – nismo niti čekali satima. Mislila sam da o ovakvom slučaju nikada neću imati prilike pisati, ali eto čuda, a pohvala ide i za osoblje u Zavodu za javno zdravlje u Subotici ili kako ga mi zovemo Higijenski. Vađenje krvi bez nekog dugog čekanja, brzo i efikasno. Čak i organizacija posla riješena. Pravo iznenađenje... I onda tras!
U Higijenskom kažu, sistem im je u kvaru i hitne nalaze ne mogu praviti odmah, nego samo za sutradan. Sve one koji su hitni slučajevi šalju odmah u bolnicu na vađenje krvi. Taman sam mislila kako se kod nas u zdravstvu nešto popravilo, ali... Činjenica da za ovo nisu krivi medicinski radnici, nego kao i sve u našem gradu, pa i državi... sve nešto pogrešno, staro ili u lošem stanju ili izdanju, jer Bože moj, odakle nam novaca za to. Ima naš Grad, pa i država, prečih stvari od zdravlja svojih građana, naše djece i omladine. Ne samo da su ambulante stare, počev od enterijera, nego su nam i aparati iz prapovijesti. Koliko se novca ulaže u zdravstvo? Očigledno ne dovoljno!
No, nije tu kraj priče. Treba zakazati pregled ponovno kod liječnika. Kaže sestrica u Dispanzeru morate pozvati preko call centra – ni manje ni više nego Beograd. Eto sreće, baš rijetko zovem Beograd, pa adje... 
Na trenutke sam pomislila da bih prije otišla do Beograda nego dobila vezu u call centru. Prvo vam se lijepo javi govorni aparat koji vas obavijesti da ste dobili kontakt centar Ministarstva zdravlja i da se tarifa naplaćuje po službenom cjeniku operatera (što god to značilo i koliko god koštalo – moram). Zvoni... onda malo svira glazbica da se pripremite valjda.... pa opet govorni aparat, »Očekivano vrijeme za koje će vam se operater javiti je duže od dvije minute« i tako u nedogled, svakih minutu do minutu i pol podsjeti vas da vam se još nitko neće javiti. Baš »zanimljiv« trening živaca. Prekinem, za tri minute ponovno zovem, pa opet... Sve isto... I tako devet puta zaredom. Odlučim pozvati još jednom i čekat ću do jutra, ali neću odustajati... Ponovno ista priča, uporni oni, uporna ja... »Očekivano vrijeme za koje će vam se operater javiti je duže od dvije minute«, nakon nekoliko ponavljanja (odustala sam od brojanja) kaže govorni aparat »Očekivano vrijeme za koje će vam se operater javiti je manje od dvije minute« – opa, bit će nešto. »Očekivano vrijeme za koje će vam se operater javiti je duže od jedne minute«. Iako su prošli već deseci minuta – napredak, možda i dobijem operatera... Prošla i minuta i evo sreće: ljudski glas s druge strane žice... Napokon uspjela dobiti termin kod liječnika. 
Sretna, jer sam riješila svoj problem, razmišljam tko je tu normalan. Zar mi iz Subotice trebamo zvati call centar u Beograd da bi nam oni zakazali pregled u Subotici? Zar su Subotičani nesposobni podići slušalicu i upisati pregled kod liječnika? Zar vama to ne vrijeđa inteligenciju? Eto prijedloga: jedno novo radno mjesto, zapravo dva (u smjenama). Zaposlite nekoga tko će se samo javljati na telefon i zakazivati preglede. Ili još bolje: dajte redovnu plaću medicinskom osoblju, pa će ih možda biti više i onda će i dežurne sestrice moći zakazivati pregled, baš kao nekad. Sami u svom gradu, a time ćete i rasteretiti call centar Ministarstva zdravlja. Još kad bi me netko poslušao...
Ž. V.