Poznati starogrčki paradoks glasi: »Je li čovjek ćelav ako izgubi jednu vlas kose?« Odgovor je: »Ćelav je onda kada izgubi posljednju vlas, jer dok ima jednu vlas, on ima kosu«. O ovome smo raspravljali s jednim mojim starim drugom, prilikom pijenja krigle tečnog kruha. Pošto smo obojica »stari Subotičani« i po godinama ali i po podrijetlu naših familija, naravno tema je bila propada li Subotica i tko je kriv za to? On je zastupao mišljenje da za propast grada nisu krivi »dođoši« nego sami Subotičani koji su se po njegovim riječima »poseljačili«, naravno misleći uglavnom o ponašanju u javnosti. Pošto često putuje gradskim busom, naveo je primjer da nijedna mlada osoba neće prepustiti svoje mjesto starijima. Tvrdio je da su se građanski obrasci ponašanja izgubili. Govorio je da u gradu nema više građana nego svi su postali članovi nekih »nacionalističkih partija«, te da cvjeta »nacionalni biznis«. Tvrdio je i da su »nacionalni biznismeni« članovi raznih nacionalnih vijeća i da od toga lijepo žive. Evo, ukratko sam pokušavao skicirati stavove koji se mogu čuti i od drugih kada je tema »propast grada«, naravno uz obavezno nostalgiranje: »kako je nekad bilo ljepše«. U našem razgovoru uglavnom je on govorio, ja sam samo slušao, jer sam osjećao da mu je potrebno nekom se izjadati zbog problema: na poslu (neredovna i mala plaća), nesigurne mirovine, egzistencije na ivici bijede, zdrastvene tegobe itd. Parafrazirajući jedan stari vic, postavio sam mu tezu da su za propast grada krivi biciklisti i dođoši! Začuđeno me pogledao, zašto biciklisti, oni su zaštitnici okoliša? Ja sam postavio kontrapitanje: »a zašto dođoši?« Naravno, iz povijesti gradova znamo da su oni uvijek imali privlačnost za »negradsko stanovništo«, oni su predstavljali stalnu pokretačku snagu razvoja i napretka gradova. Tu se postavlja pitanje: »da li gradovi uvijek samo rastu i napreduju?« Danas u svjetskoj urbanističkoj literaturi postoji teza da će u konačnici cijeli planet biti jedan grad, naravno podijeljen na manje gradske jedinice. Mnogi SF filmovi i romani bave se budućim problemima jedne planetarne vlade. Nasuprot ovom stajalištu stoji (biologistička) teza da su gradovi poput živih bića: rađaju se, razvijaju, postižu svoj vrhunac i onda polako propadaju i na koncu umiru. Znači, razvoj nije pravolinijski nego cikličan, postoje razdoblja stagnacije i propadanja. Kada sam mu iznio ovu teoriju, složio se sa mnom rekavši: »pa da, mi smo sada u silaznoj fazi«.
Grad sportova?
Moj drugar je istinski nogometni navijač, u odnosu na tzv. navijače, koje često uopće ne interesira tijek tekme jer imaju druge, često i političke »ciljeve« (Hrvatska 1990.). No, da se vratimo nogometu. Rekao sam mu da su svojevremeno subotički nogometaši u Beogradu tadašnjem kralju demonstrirali nogometnu igru. Gdje se nalazi trenutačno subotički predstavnik u nogometnoj Super ligi? Među posljednjima. U takvoj je situaciji da danas nema ni svoj stadion, jer se rekonstruira pa utakmice mora igrati na stranim terenima. Ove godine prvi put su napravili značajnije rezultate u kvalifikacijama za Europsku ligu, a i onda su svoje utakmice morali igrati u Novom Sadu. Dok se rekonstrukcija stadiona završi, opet će ispasti iz Super lige, pa će stadion zvrljiti prazan. O propadanju stadiona Malih sportova, i o nezavršenom plivačkom kompleksu u Dudovoj šumi da i ne govorimo. Čini mi se, simbolično, subotičkom sportu je ispalo nekoliko pramenova kose, ali još nije ćelav.
Grad multikulture?
»Građanisti«, svojevrsni unifikatori, govorili su da je bogatstvo ovog grada njegova multikulturalnost. Što pokriva pojam multikulturalnosti? Svojevremeno jedan »proslavljeni redatelj« u svojim igrokazima demonstrirao nam je svoje »multi-kulti« viđenje. Mađarski glumci su govorili srpski a srpski mađarski, čak se čula i poneka hrvatska riječ. S druge strane, svaka značajna nacija u gradu dobila je svoj kulturni centar. Nagluplje mi je kada od nekog političara čujem izjavu tipa: »u ovom gradu živi dvadeset nacija u skladnoj zajednici«. Naravno, primjera radi, i u srednjovjekovnim gradovima živjele su razne etničke skupine, ali u svojim četvrtima. Dan-danas nije drugačije, u Subotici se točno zna koja nacija, nacionalna manjima u kom dijelu grada živi. Zgrada kazališta trebala je biti pravi »multi-kulti centar« s tri drame: srpskom, hrvatskom i mađarskom; pride i s koncertnom dvoranom u kojoj se mogu održavati i muzičke predstave: opere, operete, mjuzikli. O građevinskoj završnosti zgrade neću govoriti, drama na hrvatskom jeziku još ne postoji, pitanje je kada će biti formirana. Zašto sam uzeo za primjer ova dva segmenta društva? Sport i kultura su »nadgradnja«, dokazuju bogastvo jednog grada. U svakodnevnoj propagandi čujemo otvara se tvornica s ovoliko ili onoliko radnih mjesta. Ovaj podatak nema nikakvu vrijednost, jer stanje nadgradnje sigurnije pokazuje razvijenost privrede. Znači, nismo još ćelavi, ali kosa nam uveliko opada.
