Prošloga tjedna jedna je njemačka kompanija – čije ime nećemo besplatno reklamirati – izazvala davno zabilježeno zanimanje ovdašnje javnosti. Zanimanje je bilo toliko da su se istoga dana nakon otvaranja vrata te kompanije na društvenim mrežama pojavili podaci da je izlaznost građana do 12 sati iznosila 87,2%, a mnogi od onih koji nisu lijeni razmišljati i na temelju tog procesa doći do vlastitih zaključaka u gužvi ispred i unutar te kompanije prepoznali su transformaciju ljudi u st... U nešto što svakako ljudima ne priliči, ali eto: situacija kreira čovjeka. Posebno ako on sam bezglavo hrli u nju. Situaciju, dakle.
Svjesni zanimanja javnosti, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i dvanaest gradonačelnika u mjestima u kojima je – izvan Beograda, naravno – kompanija otvorila svoje dućane nisu se nijednog trenutka ustručavali raditi joj besplatnu reklamu i to, sudeći bar na temelju izvješća nacionalnih i lokalnih zapisničara i razglasa vlasti, po modelu cirkularnog pisma. Stoga prosječni konzument dnevne propagande nije ništa propustio ukoliko nije čuo – ako je to ikako moguće – što je Vučić (iz)govorio u Beogradu, jer se jeka njegovih riječi poput zagrebane ploče čula iz usta gradonačelnika diljem Srbije (bez Kosova). Čuli smo tako od Vučića i dvanaest pi-ar gradonačelnika hvalospjeve i zahvalnost Kompaniji što je, eto, uposlila toliko i toliko radnika, što će Kompanija pridonijeti zdravoj konkurenciji na trištu sve praznijih buđelara, pa čak i hrabra samopriznanja o vlastitoj nesposobnosti u vidu formulacija kako mi (kao društvo i država!) od Kompanije možemo mnogo toga naučiti o radu, redu i disciplini, odnosno organizaciji poslovanja. Nisu se, naravno, niti će se ikada (također naravno) predsjednik i dvanaest gradonačelnika ne samo posramili svoje uloge prvih glasnogovornika i (hmmm) besplatnih reklamera Kompanije nego i zapitali koliko je to etično, odnosno nisko u odnosu na funkciju koju obnašaju.
Nisu se predsjednik i gradonačelnici – pa tako i Bogdan Laban, naravno – zapitali, niti će se ikada zapitati zašto im, kada se već u radno vrijeme bave epp-om, nikada na um nije palo reklamirati i male poduzetnike iz vlastitih sredina. Zašto, recimo, ne odati priznanje i zahvaliti se subotičkim pekarima, mesarima, automehaničarima, prodavačima na tržnici... koji također zapošljavaju domaću radnu snagu, koji su konkurentni koliko im to tržište (a bogami i država) omogućuje i koji urednim plaćanjem poreza pune proračune na svim razinama? Zašto im, konačno, ne padne na um reklamirati rad male (često i jedine) privatne trgovine u određenim kvartovima na periferiji grada ili sela, koja također zapošljava po nekoliko ljudi, opskrbljuje građane i iz utrška plaća porez?
Bilo bi čak i ispod razine uloge u koju su sami sebe doveli da je odgovor na ovo pitanje: zato što mali trgovci ne znaju model po kom će građanima – pa tako i predsjedniku i gradonačelnicima – prodati piletinu za 120 dinara, a da pritom i sami zarade. Kada je, pak, riječ o kupovini nekretnina (cijelog niza kuća u Ulici Pavla Papa, recimo), njihovom rušenju i prenamjeni u gradsko građevinsko zemljište, računaju se mnogo zanimljivije marže u odnosu na akcijsku cijenu piletine.
Z. R.