Micek je stari zagrebački izraz za dobrog prijatelja. Bila su to davna vremena, kada se vrata često nisu zaključavala, a susjed je susjeda pozivao na rakijicu i kavicu, što naravno nije bilo uobičajeno samo u Zagrebu. Slušam ovih dana album sastava The Miceks i u pamćenje su mi se urezali stihovi: »Ovdje istina je rijetkost / svako hvali svoju svetost«. I stigne mi anketno pitanje od portala Slobodna Subotica: »Što je danas 10. listopad 1944., i je li Spartak danas antiheroj?« Odgovorio sam tvrdnjom da se, kao prvo, Spartak nije opredijelio za zlo kada je ono dominiralo, niti je, kao drugo, pasivno čekao da dobro nadvlada zlo. Zato jeste heroj. I naveo činjenicu da je Jovan Mikić Spartak bio antifašist, komandant Prvog subotičkog partizanskog odreda, koji je u jesen 1944. godine, tijekom operacije za oslobođenje Subotice, u borbi oko željezničke postaje u Subotici, teško ranjen i ubrzo je umro od posljedica ranjavanja. A na pitanje – što je 10. listopad danas, odgovorio sam da je za mene taj datum dio u kalendaru pobjeda antifašizma.
Problem je u tome što se ovakva i slična pitanja, koja se postavljaju u dobroj namjeri, a ustvari su kontra pitanja, uopće moraju postavljati. Zašto? Zbog toga što smo svjedoci raznih pokušaja rekonstrukcija prošlosti, različitim načinima prerade prošlosti koje obavljaju intelektualci bliski dominantnim političkim snagama. 
Pripremajući se da pišem o ovoj temi, zakačio me i tekst koji je nedavno napisala historičarka Marie-Janine Cavic, objavljen u ciriškom listu Neue Zürcher Zeitung o »bitki za interpretaciju prošlosti u bivšoj Jugoslaviji«, u kojemu kaže i sljedeće: »Svađa se s jedne strane, o Drugom svjetskom ratu u kojem su komunistički partizani vodili krvavu borbu s fašističkim ustašama, četnicima i drugim kolaboracionistima. S druge strane, radi se o neposrednoj poslijeratnoj prošlosti kada se Josip Broz Tito obračunavao s ‘narodnim neprijateljima’ i pogubio tisuće njih«.
Pa dokle trebaju trajati razne reinterpretacije prošlosti koje pribjegavaju da se u traženju uzora ide i do fašističkih ili fašistoidnih izvora poput Dimitrija Ljotića i Milana Nedića, čija je kvislinška vlada pomagala nacistima u provođenju holokausta u Srbiji. Što reći o promociji knjige Sluga domovine – život hrvatskog viteza Vjekoslava Maksa Luburića, održanoj nedavno u prostorijama Hrvatskog slova u Zagrebu. Nisu se tim povodom oglasili ovdašnji pisci ili oni rođeni ovdje, koji su davali intervjue za taj tjednik, ali zato jeste hrvatski P.E.N. (udruga književnika: pjesnika, esejista i pisaca) i Hrvatsko društvo pisaca koji su osudili »banalizaciju zločina i zatajenje etičke svijesti i empatije prema Luburićevim žrtvama«, jer se radi »o anticivilizacijskom ispadu, nezamislivom u demokratskom svijetu, a promocijom te knjige sramoti se Hrvatska«. Kao što kaže Milan Kekin u pjesmi Ja nisam vaš: »Takvom ološu se ne miče i tako ću učit i svoje dijete«.
Trebamo li se najzad upitati je li urušen kritički potencijal društva i institucija u ovdašnjem podneblju, kada se vode rasprave koje se ne zasnivaju na historijskim činjenicama? Je li ideološka borba za vrednovanje prošlosti ovladala na sjednicama parlamenata, društvenim mrežama i u televizijskim serijama? Tko se sve junači da je u posjedu historijske istine? 
Miceka sigurno neće biti ako se natura ideologija i marketing tipa »nadnacionalnog koncepta građanske pripadnosti« koja je privlačna kao šareni luftbaloni. Na nedavnom skupu na temu interkulturalnosti i medijacije u školama, održanom u subotičkoj Gimnaziji Svetozar Marković u okviru projekta prekogranične interkulturalne suradnje obrazovnih institucija Srbije i Hrvatske, tajnica subotičkog Tajništva za društvene djelatnosti Jasmina Stevanović kristalno jasno je rekla ono važno za miceke:
»Upravo svijest o značenju vlastite kulture dozvoljava nam da prepoznamo različitosti. Zato ću biti slobodna reći da ćemo, kao lokalna samouprava, podržati sve ideje i akcije u kojima ćemo odgajati i obrazovati našu djecu da razvijaju svoj nacionalni i kulturni identitet, jer svijest o vlastitom identitetu daje nam i jača sposobnost da imamo dobru percepciju stvarnosti, prihvatimo najprije sebe, a potom prihvatimo i druge.«
A miceka nikad dosta, nadam se da je to razvidno i iz uređivačke politike našeg tjednika.
Zvonko Sarić