Vratili smo se kući. Sedamnaest dana je proletjelo i divni praznik je završen. Prvo je izgledalo kako će sve trajati, a onda kao da nam je netko ukrao dane i gotovo. Naravno, mi smo još tamo glavom i srcem i sada se sve vrti oko prepričavanja događaja i dogodovština. Baš mi je sve ovo godilo.
Razmišljala sam je li u redu nastaviti s dijelovima zapisa iz Španjolske i mogu li postati neinteresantni za čitanje i zaključila kako moram nastaviti iz više razloga. Prvi je taj što je to ono o čemu želim pisati, što znači da će takva Priroda i društvo mamiti, a drugi i važniji je što ne mogu ostaviti posao nedovršen. Pa to je kao da pustite film (zanimljiv, naravno) i ne dovršite ga do kraja.
Nikad bliže oceanu
Dakle, nakon izleta u španjolska sela, bazanja po muzejima i nepromišljenim doživljajima turista, naši domaćini su nas odveli na sjever njihove lijepe zemlje i to pravac Bilbao. E sad, odmah moram objasniti kako je u mojoj glavi Bilbao imao izgled i šmek malog morskog, da ne kažem oceanskog gradića, u koji ću se zaljubiti i u kom ću spoznati svaki njegov djelić. Naravno, svi informiraniji mogu me slobodno etiketirati kao neobaviještenu, jer je to činjenica. Bilbao je metropola kakve nema i on je sve izuzev pretpostavke koja se događala u Goraninoj glavi. Ispričavam se samoj sebi na ovolikom propustu. Dakle, zapis selimo u Bilbao.
Osobna iskaznica kaže da je on najveći grad Baskije. Odmah ću napomenuti da je sve dvojezično, ali ni jedan od ponuđenih jezika nije nama znani engleski, nego su u ponudi španjolski i baskijski koji mu ni malo ne liči. Meni je vrlo interesantno saznanje da se Španjolac i Baskijac ne razumiju ukoliko svatko priča na svom jeziku. Dalje, kad zanemarimo jezike, Bilbao je grad u kome se na svakom koraku prepliću stara i nova arhitektura. Na momente mi se činilo da je malo više urban od onoga što bi se meni moglo dopasti, ali me je odmah u tome razuvjerio posjet starom dijelu grada. Bojim se da ne zbunim osobnim analizama, pa ću se usmjeriti na ono što bi valjalo obavezno vidjeti, uraditi i obići kada odete u Bilbao.
Za obići i nikako zaobići
Tko o čemu, turistički vodiči o Guggenheim muzeju suvremene i moderne umjetnosti, koji plijeni svojom postmodernom arhitekturom, muzejskom postavkom ali i skulpturama oko njega. Najveća gužva je oko ogromnog pauka Maman, ali nijedna od ostalih nije za zanemariti. Ovoj ogromnoj građevini mi smo odmah suprotstavili ugođaj na Mercado de la Ribera. Stomaci su nam bili prazni, a po svim preporukama u ovoj tržnici možete naći sve što je primamljivo na ovom području. Ovo jest prilično skup market, ali tu možete naći svježeg voća, povrća, ribe, gljiva, sira, kobasica, suhomesnatih proizvoda i svježeg mesa... i naravno pinćose, male zalogajčiće uglavnom na komadu kruha s ribom, mesom, povrćem, sirom i u raznim drugim kombinacijama. Naš omiljeni je s inćunima, smrdljivim sirom i nekom marmeladom. Svaki kafić i restoran ima bar nekoliko različitih vrsta pinćosa na šanku, pa ih je svakako teško propustiti.
Nije trebalo odmah iz muzeja otići na tržnicu, jer sam time preskočila priču o rijeci Nervión koja vas prati na tom putu, uz koju se nižu parkovi, razdvajaju stara i moderna arhitektura i nižu mostovi od kojih jedan podsjeća na most u San Franciscu, zapravo samo jedan njegov mali dio, dok je drugi most samo za pješake i plijeni svojim krivudanjima. Dalje, nikako nemojte zaobići obilazak katedrale Santiago koja se smatra najstarijom građevinom u Bilbau. Uostalom, pravilo da je dobro izgubiti se u novom gradu je u Bilbau jako poželjno primijeniti, jer sve vrvi od interesantnih mjesta i nikako ne zaboravite na noćni provod. On ovdje ima šmek uz španjolsku glazbu, pinćose i fino bijelo vino.
Moram zaustaviti pisanje u nadi da sam ostavila prostora za fotografiju viška jer one uvijek nedostaju za potpuni doživljaj napisanog. Na žalost, priča o susretu najljepšeg mjesta na kojem sam do sada bila će morati pričekati neki novi prostor, što i nije tako loše jer ću upravo njome moći zaključiti zapise iz prelijepe Španjolske u narednom broju.
Gorana Koporan
