Od sredine XX. stoljeća prema njegovu svršetku sve se više izoštrava međusobna netrpeljivost dijela publike i kazališnih djelatnika. Ovaj proces kao da ne poznaje ni državne granice, a ni ideološke antagonizme, društvene napetosti i raslojenost. Riječ je, međutim, ipak, o nečem drugom: s obje strane svih željeznih ograda i berlinskih zidova, izgleda, zauvijek je potrošen značaj velikih, skupih i mahom u državno-reprezentativne svrhe podizanih gledališta. Pa velike dvorane mahom tavore prazne, sve rjeđe se pune, optočene mrežom popucale žbuke, premazane odavno ishlapjelom pozlatom, s više stotina sjedala u koja se suvremeni kazališni fan ne bi ni spustio.
Što, dakle, činiti? Igrati vrhunsko kazalište pred (polu)praznom dvoranom ili tragati za nečim, slijedom ukusa publike? Bilo gdje. Svojedobno je Platon smatrao kako za prosudbu o umjetničkom djelu nije presudna ničija većina glasova nego nečija osposobljenost za donošenje sudova. Očito je on protivnik prepuštanja odluka (neobrazovanoj?, nekompetentnoj?) javnosti, postavljajući zahtjev za obvezatnim sudom kritike, budući da se vrednovanjem umjetnosti obrazuje publika. No, istini za volju, na taj se način publika i štiti – od nje same! 
A onda je uslijedio XXVII. susret vojvođanskih kazališta održan u Subotici, gdje, kao gosti nastupaju članovi Jugoslovenskog dramskog pozorišta s Držićevim Dundom Marojem u režiji Miroslava Belovića, Nacionalno kazalište iz Segedina s Madáchevom Čovjekovom tragedijom u režiji Mátyása Girica, kazalište iz Leskovca sa Šumom Nikolaja Ostrovskog u režiji Dmitra Ćostarova, Novosadska opera s Donizettijevom Luciom di Lammermoor u režiji Branislava Kriške, KUD Đura Kiš iz Šida s Gogoljevom Ženidbom i Lutkarska scena iz Zrenjanina s dramatizacijom Andersenova Ružnog pačeta. 
Susret su otvorili glumci iz novosadskog SNP-a scenskom poemom hrvatske spisateljice iz Subotice Zvjezdane Asić-Šarić pod naslovom Tamo gdje je bilo srce, danas stoji sunce, izvedenom u čast Titovih jubileja u režiji Dejana Miladinovića. Prema mišljenju Ivanke Rackov djela Krleže i Cankara, a od suvremenih Žilnika i Ršumovića, bila su postavljena na znatnoj umjetničkoj razini, a sva ostala djela nisu dostigla izvedbenu razinu prethodnih susreta. 
Ocjenjivački sud koji su sačinjavali Bora Drašković, Žak Kukić, László Pataki, Branko Pleša i Jovan Vilovac za najbolju predstavu u cjelini proglasio je Somborsko kazalište s parabolom Luigija Pirandella Tako je, ako vam se tako čini u režiji Nikole Petrovića. Po mišljenju žirija on je razotkrio bolesno radoznalu malograđanštinu dok grubo, prljavim rukama kopa po obiteljskoj tragediji sugrađana. 
Subotičko kazalište dobilo je najviše priznanja za Galiciju Miroslava Krleže u režiji Mihálya Virága i predstavu Davida Storyija Farma u režijskoj postavci Marjana Bevka. Virág je s punim dramskim intenzitetom dočarao sudbinu senzibilnog umjetnika, kadeta Horváta, u paklu galicijske fronte, slijedeći široke, otvorene mogućnosti što ih redatelju pruža Krležin tekst. U predstavi je sudjelovao gotovo cijeli ansambl, a nagrađeni su: osim redatelja Virága, još i Miklós Korica i Mátyás Pásti. Za razliku od Krleže, tekst Davida Storyija lišen je radnje i gotovo posve je statičan, pa je redatelju Marjanu Bevku poslužio više kao neka vrsta sinopsisa, kojega je obogatio i produbio sukladno vlastitom umjetničkom nervu, majstorski se služeći svjetlosnom i zvučnom nadgradnjom, a svojski mu je pomogao i scenograf István Hupkó, uspjelim rješenjima prostora, gotovo do opipljivosti uspostavljajući govor nesklada i kaosa koji dominira odnosima u obitelji farmera Sleterija. Po mišljenju kritike redatelj je začudnom, naprosto zadivljujućom vještinom pokrenuo njihov nepodnošljivo monoton i isprazan život, kako bi ocrtao izgubljenost, pače potpunu bezizlaznost života protagonista ove scenske izvedbe. Žiri je Marjanu Bevku dodijelio posebno priznanje, a nagradio scenografa Istvána Hupkóa, te glumce Danila Čolića, Milicu Ostojić i Snežanu Bećarević. Također su nagrađeni kostimografkinja Branka Čolić i vođa rasvjete Zoltán Szaghmeister. 
Novosađani su se predstavili Gastarbeiterskom operom Želimira Žilnika i Peđe Vraneševića u izvedbi glumaca Srpskog narodnog pozorišta i Žilnikovoj režijskoj postavci koja je bila na tragu Living-teatra, a nagrađeni su Peđa Vranešević za glazbu i Renata Vigi za glumu, a Žarko Milenković za scensko kretanje. Glumci Újvidéki Színháza izveli su komediju Oh, ljubav Muriela Shizgala u režiji Radoslava Dorića i Tibora Vajde, a nagrađeni su Hajnalka Várady, György Fejes i Károly Fischer. Glumci iz zrenjaninskog kazališta izveli su Priče iz bečke šume Ödöna von Horvátha, u režiji Milivoja Milojevića, a žiri je nagradio Gordanu Vinokić, dok su glumci iz Vršca prikazali dramu Ivana Cankara Kralj Betajnove u režijskoj postavci Milivoja Udickog i ostali bez nagrada. Na 27. susretu su sudjelovali još Dječje kazalište iz Subotice, s Nevidljivom pticom Ljubivoja Ršumovića i predstavom Prevareni prevaranti, kao i Teatar mladih iz Novog Sada koji je prikazao komediju Maksimilijan zviždukalo, ali ju je žiri zaobišao, nagrađujući subotičke glumce Đorđa Rusića i Ferenca Szabóa.    
Prema osvojenim nagradama i priznanjima, reklo bi se: stanje je u subotičkom kazalištu – nikad bolje! A, zapravo je nikad lošije. Iza kulisa se najmanje skrbi za scenski rezultat, a sve više se »samoupravlja«, »politizira«, grme sve krupnije i teže riječi, pljušte ostavke... A takva kazališta nisu ni suvremena, niti europska. Kolikogod su u društvenoj zajednici priznata kao bitna i važna postignutom ulogom, financiranjem, medijskom prisutnošću, i dr.