Cestovna infrastruktura i nije najjači adut grada Sombora. Daleko od toga, jer nekako godinama Sombor ostaje u zapećku i zaobizale ga važni i skupi projekti koji se tiču prometnica. Danak je to nekako zavučenom položaju Sombora, između dvije granice. Teoretski, trebala bi to biti prednost, ali nije tako, jer nesreća je da je Sombor šezdesetak kilometara od autoceste koja vodi ka granici s Mađarskom i (također) skrajnut od značajnih graničnih prijelaza s Hrvatskom. I onda nije ni čudo što Sombor godinama ne uspijeva završiti obilaznicu oko grada. Neki bi rekli: što se grbavo rodi ni vrijeme ne ispravi. A upravo  tako – »grbavo« – je počelo sa somborskom obilaznicom. Godine su trebale da se riješi i poprilično plati salaš koji se ispriječio između dva koraka obilaznice od Bezdanskog do Subotičkog puta. I jedino što je poslije toga urađeno je dio obilaznice između Staparskog i Apatinskog puta. I tu se stalo, i stoji se već godinama. Stoji, tapka u mjestu, a teretni promet i dalje prolazi skoro kroz sam centar grada. Tutnje Apatinskim putom kamioni pretovareni repom, kukuruzom i drugom robom, jer jednostavno nemaju kuda. Hvataju se za glavu oni koji žive u Ulici Matije Gupca, jer su im kuće rastrešene od toliko tereta, a mir obiteljskog doma razbijen bukom s ulice. Kako izgleda bit će i gore, jer će im uskoro promet i buka biti još bliži prozorima. A to bliži prozorima znači da će cesta s jedne i druge strane biti proširena za 60 centimetara. Trebalo bi to olakšati i ubrzati promet i to jest dobro, ali ono što plaši one pored čijih prozora tutnji teretni promet je da je ovo samo dokaz da obilaznica između Apatinskog i Bezdanskog puta nije ni u planovima i da će proći još godine dok se ne oslobode teških kamiona. Sva je prilika da su u pravu, jer završetak obilaznice pominje se samo kao lijepa (i neostvarena) želja. A od želje do realizacije puno je koraka, a onaj presudni je korak ka kasi koja će sve to financirati. A ta kasa, čini se, Somborcima stalno izmiče. 
Z. V.