Subotički profesor, sportaš i aktivni sudionik subotičkih »tramvajskih predigara« Lajos Vermes poznat je subotičkoj javnosti, no drugi sudionik u ovoj priči Ján Nepomuk Bobula (u službenim dokumentima bilježen kao János) nepoznat je potpuno te je red i njega predstaviti u ovom feljtonu o uvođenju tramvaja u Subotici.
Ján Nepomuk Bobula rođen je 15. ožujka 1844. u selu Dovalovo, danas dijela grada Liptovski Hradok u Slovačkoj (1844. Liptóújváros u Ugarskoj). Osnovno obrazovanje stječe u rodnoj kući(!), a da bi naučio i svladao mađarski jezik roditelji ga šalju u Komárom (danas Komarno, Slovačka). Pošto od malena odlično crta, otac ga potiče da izabere građevinsku struku. Sa 17 godina napušta gimnaziju i odlazi u Rimaszombat (danas Rimavská Sobota, Slovačka), a zatim u Budimpeštu i radi kao crtač i pomoćni građevinski radnik. U želji napredovanja kao i na nagovor brojnih slovačkih intelektualaca, stječe diplomu majstora građevinarstva. Usput se aktivno uključuje u duhovni život Slovaka u Budimpešti i počinje se zanimati za publicistiku. Završava Tehnički fakultet za građevinarstvo i arhitekturu, a zatim odlazi na studijska putovanja u Francusku i Njemačku.
Godine 1867. ženi se Marijom, kćerkom Jozefa Pozdecha, bogatog livara zvona i pronalazača. Ova okolnost vrlo je značajna za dalju Bobulinu karijeru, jer je bogati punac vrlo pouzdan kao mecena.
Politička karijera
Bio je među viđenim slovačkim intelektualcima koji su se zauzimali za nacionalne interese Slovaka. Zalagao se da se politički problemi Slovaka u Ugarskoj rješavaju putem nagodbe i zbližavanjem slovačkog i mađarskog građanskog sloja društva, ne odobravajući panslavizam, podržavajući tako očuvanje jedinstvenosti ugarskog teritorija, sve više se udaljavajući od ideje da se problemi Slovaka rješavaju savezom ili teritorijalnom autonomijom. Iz emigracije podržavao ga je i Lajos Kossúth. Njegovo krajnje razočaranje u politiku Ugarske prema nacionalnim manjinama nastalo je ukidanjem Matice slovenské i zatvaranjem tri slovačke gimnazije 1875. Nakon toga, Bobula je odustao od politike vezane za nacionalne manjine i posvećuje se svom građevinskom poduzeću.
Kao priznatog i istaknutog građanina, 1876. izabrali su ga za zastupnika budimpeštanskog kvarta Terézváros, a 1978. predložili su ga i za predstavnika u parlamentu, što je tada odbio jer je u to vrijeme bila u tijeku njegova izborna kampanja za predstavnika Zsolne (danas Žilina, Slovačka) i okoline koja se na kraju završila neuspješno. Godine 1887. izrazio je želju da prihvati prethodno ponuđeni mandat, međutim bio je odbijen. Najzad, od 1892. do 1897. postaje predstavnik u parlamentu grada Ólubló (danas Stara Lubovna, Slovačka).
Politička situacija mu se destabilizirala nakon što je 1895. dospio u velike financijske probleme (stečaj) i gubi skoro cijelu imovinu, iako je spadao među 80 najbogatijih poduzetnika u Ugarskoj. Osim toga, Slovaci su ga optuživali za izdaju slovačkih nacionalnih interesa, a Mađari za panslavizam, iako on to, kao što je već rečeno, nije odobravao!
Bobula je bio pristalica osnivanja fondova uzajamne i samopomoći. Toliko je vjerovao da je rješenje društvenih i političkih problema u zajedničkom funkcioniranju privrednih i nacionalnih interesa da je i sam osnovao jedan takav fond, što je po nekima jedan od razloga njegovog kasnijeg stečaja.
Građevinska djelatnost, zasluge i druge aktivnosti
Iako su mu prva ostvarenja locirana izvan prijestolnice, zbog brojnih zgrada, najamnih palača, privrednih i javnih objekata građenih po njegovim projektima u Budimpešti, smatraju ga peštanskim arhitektom, a uz to i prvim slovačkim diplomiranim arhitektom. Bio je poznat po uvođenju novih rješenja u građevinarstvu i na temelju toga bio je zadužen za izradu građevinskog pravilnika. Godine 1892. osnovao je stručni časopis Építé-szeti szemle (Građevinski pregled) koji postoji i danas. Osnovao i je Közvetítő iroda (Posrednički ured) putem kog je osiguravao stručnu radnu snagu kako za svoje, tako i za druga građevinska poduzeća.
Besplatno je uradio projekte i organizirao paviljon za Jesenski sajam 1885. u Budimpešti. Na temelju te geste postao je nositelj Viteškog križa reda Franza Josefa.
Treba se spomenuti i Bobulina spisateljska djelatnost. Pisao je brojne članke za novine i časopise, ne samo slovačke, stručne knjige iz područja građevinarstva, privrede i industrije, ali i knjige o temama izvan njegove struke, kao naprimer Gramatiku pasigrafije! Štoviše, preveo je i jedno djelo Turgenjeva!
U posljednjim godinama svoga života rukovodio je radovima na izgradnji zgrade Parlamenta u Budimpešti, a zatim je radio kao državni nadzornik u parlamentu. Preminuo je 15. studenog 1903. u Budimpešti. Njegovu zapuštenu grobnicu obnovila je Samouprava Slovaka Terézvárosa i 15. studenog 2004. godine postavila novi nadgrobni spomenik.
A. Dunđerski
