O karakteru manjinskih medija govorilo se i pisalo nadugačko i naširoko proteklih godina, o njihovom ustrojavanju, financiranju, vlasničkim pravima i upravljanju njima. Ponekada s razumijevanjem suštine ovih medija a ponekada i ne. Nerijetko su nas na raznim seminarima pokušavali »educirati« što i kako trebamo raditi na primjerima »velikih«, komercijalnih medija što nama, koji smo pohađali te seminare, i nije baš puno koristilo. Jednostavno jer su manjinski mediji neusporedivi s na primjer New York Timesom, BBC-jem, pa i Politikom, NIN-om, Danasom..., jer osim informiranja na materinjem jeziku manjinski mediji imaju i još niz drugih, važnih zadataka, među kojima je i doprinos očuvanju kulturnog naslijeđa. O tome, među ostalim, za naš tjednik govori i pokrajinska tajnica za kulturu, informiranje i odnose s vjerskim zajednicama Dragana Milošević. Kako kaže, manjinski se mediji mogu promatrati i kao dio kulturnog naslijeđa i zato su, smatra, opstanak i funkcioniranje tih medija »važni i izvan, i iznad konteksta informiranja samog po sebi«. 
I jesu važni »izvan i iznad informiranja«, jer tko bi na primjer u Srbiji (a i šire) detaljno pisao o Danima hrvatske knjige i riječi – Danima Balinta Vujkova održanima u Subotici. Tijekom četiri dana odvijali su se programi za sve generacije – od djece do odraslih. Održan je Književni salon na kojem su se čule uglazbljene verzije pjesama hrvatskih autora, oko 400 predškolaca i osnovnoškolaca je sudjelovalo u programu Narodna književnost u školi, održana je radionica u Gimnaziji na temu »Nove tehnologije u knjižnici«, prezentirane su nove (besplatne) aplikacije za praćenje i kreiranje digitalnih sadržaja, održano je stručno savjetovanje za knjižničare, priređena je izložba knjiga i periodike iz godišnje produkcije Hrvata u Srbiji i dodijeljene su nagrade na području književnosti i znanosti. Ništa senzacionalno i skandalozno, što bi možda privuklo »velike« medije, nije se dogodilo, ali je zato ova manifestacija za očuvanje baštine i razvoj kulture i obrazovanja od izuzetnog značaja za Hrvate u Srbiji.
Pišemo i o knjizi Moj Nenadić grupe somborskih autora u kojoj je na 500 stranica s oko 400 fotografija ispričana jedinstvena priča o salašima i salašarima koji su dali značajan doprinos »u osnutku i radu društva Vladimir Nazor, prednjačili u gospodarskom razvoju i iznjedrili vrhunske stručnjake«. Kako sada stvari stoje, a kao posljedica poslijeratnog »razvoja«, salaši i salašari su sada već postali dio »kulturne baštine« i sačuvani su ponajviše tek u pjesmama, knjigama i na stranicama našeg tjednika.
Slikom i riječju predstavljamo i manifestaciju Šokci i baština, koja je ove godine održana u drevnom Baču a u kojoj su sudjelovale šokačke udruge iz Bača, Plavne, Vajske, Sonte, Sombora, Berega, Monoštora i prikazale svoje kulturno naslijeđe a mi zabilježili... Zabilježili smo i predstavljanje šokačke i bunjevačke nošnje na Međunarodnom festivalu narodne nošnje, nakita i oglavlja Biserna grana održanom u Petrovaradinu i još mnogo toga što već jest kulturno naslijeđe ili će to jednog dana postati. Jer i današnji kulturni i društveni život Hrvata u Srbiji kojeg svakog tjedna bilježimo jednoga će dana postati dijelom kulturnog naslijeđa. 
O manjinskim medijima kao kulturnom naslijeđu govorit će se i sljedećeg mjeseca na drugoj Europskoj konferenciji posvećenoj manjinskim i lokalnim medijima koja će se održati u Novom Sadu, koju također najavljujemo u ovom broju. 
J. D.