Prvi zapis iz Španjolske sam počela sa željom biti turist svakog dana i onda sam sutradan osjetila i malo drugačiju stranu ove želje. Moja opuštenost, omamljenost velikim gradom, gužvom, zelenilom, dojmovima bila je kažnjena nestankom mobitela. Sada ni sama ne znam kako se to dogodilo, ali znam da se dogodilo u sekundi. U jednom momentu sam imala telefon, dok je već u drugom nestao. Moram napomenuti da sam ja od onih osoba koje uvijek paze na stvari i često provjeravaju je li im sve na mjestu. Ispostavilo se da to baš ne daje velike rezultate i neću se prepustiti ovom gubitku, jer nisam ni na pola odmora. Bit će telefona, ali neće biti više istih prilika. Moram prestati vezivati se za materijalne stvari. Iako... čudan je osjećaj odjednom biti bez telefona. Postali smo pravi zavisnici tehnologija, ali će mi super doći ovo odvikavanje.
Kultura nema cijenu
Ne volim obilaske muzeja i ostalih kulturno-povijesnih mjesta i spomenika po svaku cijenu, ali nekima ne uspijevam odoljeti. Činjenica je da cijene europskih metropola nisu pravljene za naše džepove, ali je isto toliko i istina da za sve ima načina samo je potrebno malo više pripreme. Odličan trend svih muzeja i ostalih mjesta koji imaju prilično velike cijene ulaznica je taj da svi imaju neki termin u kom je moguće ući bez potrošenog i jednog centa. Naravno, ako dođete na tri dana, možda nećete uspjeti uklopiti sve termine ali ćete svakako nešto uštedjeti. U Madrid su se nastanile mnoge umjetnine i zaista je potrebna dobra strategija, a ponedjeljak je pravi pogodak za većinu. Ponedjeljkom, recimo, možete ući gratis u Thyssen-Bornemisza muzej, Reina Sofia, i na primjer Kraljevsku palaču i muzej Prado. Ukoliko ste bar na fotografiji vidjeli jedno od spomenutih mjesta ili posjetili njihovu internet stranicu bit će vam jasno da su šanse da postignete sve u jednom danu veoma male. Na to smo i mi računali, pa smo muzej Prado obišli ranije jer je za besplatan ulaz u njega potrebno doći bar sat vremena prije besplatnog termina i malo vježbati strpljenje.
Oči u oči s Velasquezom
Nevjerojatan je osjećaj stajati u predugom redu s ljudima koji daju vrijeme svog života za čekanje, i to čekanje na kulturu, na jedan pogled na remek djela Fra Angelica, Botticellija, Boscha (El Bosco), Titiana, Goye, Rembrandta, Velazqueza i ostalih iz te družine. Ali da ne krenem od kraja nego da napomenem za one koji ne znaju: muzej Prado je najpoznatiji španjolski muzej, a ujedno i jedan od najpoznatijih muzeja te vrste u svijetu. U njemu je izloženo oko 4.000 slika španjolskih slikara i brojna druga vrhunska djela slikarske umjetnosti, te kovanica, keramike i vrhunska kolekcija skulptura. Toliko umjetnosti da je jedan dan malo za sve dojmove, a kamoli dva sata koja dobijete na raspolaganje u okviru gratis ulaska. Mi smo došle prvenstveno zbog Francisca Goye. Još od srednje škole, kada je likovno prestalo biti predmet stvaranja umjetnosti nego postalo pravo izučavanje povijesti ovog stvaralaštva, nastalo je i moje interesiranje za Goyu, a upravo ovdje možete vidjeti njegovo nevjerojatno stvaralaštvo – od ranih radova do sivog i tmurnog razdoblja. Goya koji nas veseli i plaši u isto vrijeme i onaj kom se u oba slučaja divimo. A onda nam se dogodio taj susret koji je sve ovo bacio u sjenu. Našli smo se licem u lice s remek djelom Diega Rodrígueza de Silva y Velazqueza Las Meninas i zašutjeli. Postali dio gomile koja zuri u platno koje služi čitavom slikarstvu na čast. Velazquezova genijalnost u svom vrhuncu. Nikada nisam umjela svoj doživljaj umjetničkih djela izraziti na odgovarajući i meni prihvatljiv način, a nekako imam potrebu i sebično ga sačuvati za sebe. Doživljaj ovog susreta će se dugo slijegati i rasti u meni i vjerujem da mi je promijenio poglede na ostala umjetnička djela.
Vjerujem da ćete potražiti bar internet prikaz ove slike i provjeriti o čemu ja to pišem, ali do tada vam želim reći da mi je i dalje na prvom mjestu Picaso i njegova Guernica, ali o ponovnom susretu s njom i svim istraživanjima Guernice pročitajte u reportaži koju vam spremam. Za sada samo dodajem da muzej Reina Sofia posjećujem svaki put najviše zbog nje i uvijek ću mu se vraćati.
Da se vratim na doživljaj ovog neobazrivog turista i gubitak telefona i dodam da sam bez telefona dobila malo sebe natrag. Prva tri dana sam imala potrebu stalno nešto provjeriti na telefonu, a onda smo ostali sami moji doživljaji i ja i priznajem da je to baš dobar osjećaj i odlično društvo. Između telefona i sebe biram sebe. A vi, kada ste posljednji put zagubili telefon?
Gorana Koporan
