Kazalište spada u predstavljačku umjetnost ili drugačije rečeno: umjetnički se čin priređuje u nazočnosti publike, te se i ona gdjekada može smatrati (i, jeste!) njezinim protagonistom. Sve dok je riječ o prostoru, gledateljstvu i glumcu – i sve dok su njemu ondje zadani kretnja, govor i jezik  – radi navedenoga mu se još pripisuje specifična odgovornost, budući da je tako shvaćeno i postavljeno kazalište, kuća bića u kojoj se brižno njeguju uvjeti opstanka; kroz mit i tradiciju, kultura, jezik i identitet. Presudno važni sastojci od XIX. stoljeća, iz vremena buđenja naroda. 
No, međutim, ne drže ga svi takvim. Dio teatara XX. stoljeća i ovoga vremena, koji za sebe vele da im je koncepcija utemeljena u »europskoj i pučkoj« provenijenciji, štogod ovaj iskaz značio, također ne nalazi ni povode, niti vidi razloge, pa ni značenja za traženje mjesta publike u navlastitu vrijednosnom sustavu. Ovakav stav kazališnih umjetnika (zamjetan, primjerice, kod Ljubiše Ristića i njegova KPGT), zapravo i nije od jučer, već u nekim aspektima potječe još od Platona i njegovih shvaćanja kazališta, morao je prouzročiti i stanovite posljedice, u mnogo čemu – dalekosežne. Dovodeći ih do »legitimnog prava« prijezira gledateljstva, koje tobože nije kompetentno izgraditi sud o predstavi. Rezultat je da publika okreće leđa kazalištu. Prijeziru sa scene uzvraća prijezir iz gledališta. 
U Subotici se ovo zbilo osamdesetih godina XX. stoljeća kada je u njezinu teatru zagospodarilo shvaćanje zagovornika KPGT-a. Do toga nas u ovom radu dijeli još desetak godina.   
Do tada u sezoni 1976./77. obje su drame subotičkog kazališta izvele po sedam premijera, a težište je njihova zanimanja bilo usmjereno prema neupitnim književnim vrijednostima. Među predstave na zavidnoj umjetničkoj razini kritika je svrstala Sluge Ivana Cankara, u režiji Marjana Bevka – za ovo su ostvarenje redatelj, nadalje scenograf István Hupkó i glumac Dobrica Stefanović pohvaljeni od Udruženja dramskih umjetnika Srbije. 
Na 27. Susretu vojvođanskih kazališta veoma je bila zapažena Farma Davida Storyja, zbog, kako je istaknuto, traženja novih izražajnih sredstava u postupku redatelja Marjana Bevka. Međutim od publike, komedija Titanik valcer Tudora Mušateskua, u režiji Anatola Konstantinova, kao da je bila za nijansu bolje prihvaćena. Dobro je prošla i predstava Miroslava Antića Garavi sokak, ali je ipak najviše uspjeha, barem kod ovdašnje publike, imala komedija Geze Kopunovića Martinove mengule, u režiji Boška Pištala, za razliku od komedije Bela ruža za Dubljansku ulicu, beogradskog pisca Miodraga Zupanca, u režiji Jovana Putnika, koja je ubrzo i skinuta s repertoara. 
U sezoni 1976./77. televizijska drama Đorđa Lebovića Lutka s kreveta br. 21 prenesena je na pozornicu, ali publika ovom adaptacijom baš i nije bila oduševljena, prije svega zbog nedovoljnog iskustva tada mladog redatelja Milorada Berića, dok je stručna kritika bila mišljenja kako bi ovo uprizorenje bilo uspješnije da je dramatizacija rađena prema polaznom Lebovićevu djelu Viktorija, kako navodi Ivanka Rackov. Tijekom sezone 1976./77. među glumcima posebno zapažena ostvarenja postigli su Danilo Čolić, Dobrica Stefanović i Milica Ostojić, nadalje Katarina Bačlija i Geza Kopunović. U istom razdoblju Mađarska drama subotičkog kazališta zabilježila je također nekoliko zapaženih ostvarenja. U prvom redu, kritika je ukazala na uspješno postavljenu Galiciju Miroslava Krleže, u režiji Mihálya Virága, potom Dom Alberte Albe, Frederica Garsije Lorce, u režiji Marjana Bevka i djela Pobjeda Lászlóa Németha, u režiji Istvána Varge. Kod publike je, međutim, najviše uspjeha imala lascivna komedija subotičkog pisca Lászlóa Kopeckog Don Juanova posljednja avantura, dok je predstava Amfitron Pétera Saksa ubrzo nakon premijere skinuta s repertoara zbog slabog zanimanja gledališta. Nešto bolje sreće bila je glazbena komedija Dobro jutro, srećo Alekseja Arbuzova, dok je u Studiju 75., ali ne s mnogo uspjeha scenski uprizorena poema Havarija glasovitog mađarskog pjesnika Istvána Domonkosa, u režiji Istvána Szabóa, pod naslovom Ja, biti … Tijekom sezone 1976./77. svojim su se glumačkim ostvarenjima istaknuli: Gabriella Jonás, Miklós Korica, Valéria Kerekes, Margit Karna, Ferenc Árok i Mátyás Pásti. Osvrćući se na navedenu sezonu Ivanka Rackov je, među ostalim, zapazila kako bi kazališna uprava trebala u što kraćem razdoblju osposobiti Malu salu, u kojoj bi se mogli igrati lakši i zabavni komadi, što bi zacijelo naišlo na zanimanje publike. Također, po njenom mišljenju stekli su se svi uvjeti za ponovno pokretanje lista Naša pozornica – A mi színpadunk, glasila subotičkog kazališta koje je izlazilo početkom pedesetih godina XX. stoljeća, na zadovoljstvo i korist publike, izvođača i kazališne kritike.