Ljudi se često pitaju jesu li dobri kršćani, što je uopće mjerilo po kojem se treba ravnati. Različiti kriteriji se nameću kao odgovor na ovo pitanje. Netko će misliti da je potrebno redovito ići u crkvu, netko da je potrebno izvršavati Božje zapovijedi, netko će reći da je potrebno biti dobar čovjek. No, biti dobar kršćanin vrlo je složeno i zahtijeva od čovjeka mnogo truda.
Potrebno je raditi na sebi
Već stoljećima u kršćanstvu je trend da se ne krste samo odrasli, koji su svojom voljom odlučili biti Kristovi sljedbenici i to pokazali svojim životom kako bi primili sakrament krsta, nego se krste djeca nedugo poslije rođenja, dok još ne mogu sama odlučivati. Tako prema statistikama ima mnogo kršćana, toliko da je kršćanstvo najbrojnija religija na svijetu. A, nažalost, mnogi čak i misle da je krštenje u dječjoj dobi dovoljno da bi se smatrali kršćanima. Ipak, ne možemo ne primijetiti kako među takvim kršćanima na papiru, pa čak i među onima koji nisu uopće kršteni, ima takvih koji Božje zakone poštuju bolje nego neki aktivni vjernici, bolji su ljudi, brižniji, suosjećajniji, nesebičniji, spremni pomoći i zauzeti se za druge. Dok mnogi aktivni vjernici u sebi nemaju toliko brižnosti i ljubavi za svoje bližnje.
Ipak, pravi kršćanin mora biti kompletan u vjerskom smislu. Dakle, nije dovoljno, poput farizeja, poznavati i izvršavati vjerske propise, niti činiti dobra djela, a ostale vjerske dužnosti ostaviti po strani. Istinski nasljedovatelj Krista mora zadovoljiti i jednu i drugu stranu, i biti dobar čovjek i poštivati vjerske propise. Jer, molitvom, dolaskom na euharistiju i redovitim primanjem sakramenata čovjek dobiva snagu i svjetlo za vršenje dobrih djela. Redovita komunikacija s Bogom kroz molitvu i sakramente otvara čovjekovo srce za ljubav prema Bogu i bližnjemu, takav čovjek uočava i prepoznaje ljudsku nevolju, spreman je pomagati i pokazati da ljubi svoga brata i u njemu gleda Krista.
Biti takav vjernik teško je, jer smo ljudi i posrćemo, saplićemo se o svoju sebičnost, o oholost, obaraju nas ljudske slabosti. No, biti kršćanin ne znači nikada posrnuti, nikada ne pogriješiti, već znači trajno raditi na sebi i nastojati biti povezan s Bogom. Taj trud i rad na sebi nema kraja, traje koliko i naš život na zemlji. I nastupe razdoblja kada smo po svemu za uzor, a nastupe i vremena kada se i sami sebe posramimo. Ali, nikada ne smijemo odustati nego poslije pada u molitvi i sakramentima tražiti snage za novi početak kako bismo opet bili dobri kršćani. Biti kršćanin, Kristov nasljedovatelj, je trajna borba i rad na sebi, to se ne može jednom postati i ostati do kraja života. Krštenje je samo početak te borba koja, ako se vodi u zajedništvu s Kristom, uspješno završava u Nebu.
Posložiti prioritete
Kada se govori o dobrim kršćanima, potrebno se osvrnuti na riječi sv. Jakova: »De sada, bogataši, proplačite i zakukajte zbog nevolja koje će vas zadesiti! Bogatstvo vam istrunu, haljine vaše postadoše hrana moljcima, zlato vam i srebro zarđa i rđa će njihova biti svjedočanstvo protiv vas te će kao vatra izjesti tijela vaša! Zgrnuste blago u posljednje dane!« (Jak 5, 1-3). Apostol nas sve ovim riječima žestoko opominje. Nisu ovo riječi upućene samo bogatašima, pa ako nismo imućni, mirni smo. Ovo je opomena za svakoga tko kao prioritet u životu stavlja materijalno i ovozemaljsko. Svi smo slabi kada je u pitanju stjecanje imanja, svatko želi imati više od onoga što posjeduje. Slabi smo i na društvene položaje, svi želimo bolji posao, bolju poziciju, pa i veću plaću. To zahtijeva i veći trud, ponekad toliki da zanemarimo Boga, jer nemamo za njega vremena, jer moramo zarađivati i poslodavcu se dokazivati. A ne znamo koji je naš posljednji dan, hoćemo li se stići promijeniti i presložiti prioritete i hoćemo li se uopće sjetiti, kada prođe vrijeme, da nismo živjeli dobro i da se treba okrenuti Bogu.
A čovjek koji je previše obuzet svojim dobitkom i položajem prestaje misliti i na svoga bližnjega, pa sv. Jakov dodaje: »Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospodina nad vojskama« (Jak 5,4). Okupirani ovozemaljskim zaboravljamo na pravednost, na suosjećajnost i ljubav, jer takvo ponašanje često škodi osobnoj koristi, dobitku i ugledu. Tako upadamo u zamku i, ako ne okrenemo prioritete, ne možemo biti dobri kršćani. A sve što činimo i što mislimo, čak i ako smo sakrili od ljudi, Bogu je znano.
Ana Hodak
