U proljeće 1976., prema ocjenama kritike, dvije su predstave zaslužile pozornost na subotičkoj kazališnoj sceni. Prva; nakon što je prema romanu Dva zarobljenika glasovitoga mađarskoga pisca Lajosa Zilahyija (1891.– 1974.), Tatjana Pavišić priredila dramski predložak za predstavu Zarobljenici. Zilahy je stekao svjetsku slavu upravo romanima u kojima iznosi prirodu svoje zaokupljenosti prilikama u Mađarskoj nakon sloma Austro-Ugarske, opisujući u njima cijelu galeriju likova onodobnoga građanstva. Najpoznatija djela su mu: Samrtno proljeće, Svjetski prvak, Duša zamire, Voda nešto nosi i dr. U Zilahyijevu romanu težište djela uspostavlja se između nekoliko ljubavnih storija od prije, za vrijeme i nakon rata, pri čemu se pisac usputno dotiče života zarobljenih mađarskih vojnika u Kijevu i sibirskom gradu Tobolsku, dočim se Tanja Pavišić, značajno pomjerivši motrište, gotovo isključivo usredotočuje na život mađarskih zarobljenika u ruskom zatočeništvu, ocrtavajući zarobljeničku tugu, snove i ljubavi Pétera Takácsa i njegovih drugova, sve do njihova povratka u domovinu. Redatelj Sergije Harašić ostvario je uspješnu suradnju s glumcima i svi zajedno pružili su dojmljivo scensko ostvarenje, ne baš brojnoj subotičkoj publici. 
Druga je predstava, u Subotici upriličeno gostovanje teatra iz Kecskeméta, i to posredstvom somborske scene, koje s tamošnjim kazalištem Katona Józséf uspješno surađuje, te se već dulje vrijeme razmjenjuju predstave i gostovanja redatelja. Tim tragom se u ovu suradnju uključila i Drama na mađarskom jeziku subotičkog kazališta koja je u Kecskemétu gostovala s Krležinom Golgotom. Zauzvrat, glumci iz Kecskeméta u Subotici su gostovali predstavom Glorija Ranka Marinkovića, u režiji Nikole Petrovića, gosta iz Sombora, kojega dio kritike drži »specijalistom« za kabaret i općenito laki žanr. Otuda ne čudi što je on od Marinkovićeve Glorije načinio skraćenu ljubavnu priču između sestre Magdalene i Don Jera, s melodramatskim završetkom. Uloge Don Zana, Don Flora, Biskupa, Tome i druge, svedene su na minimum. 
Ovim je postupkom samome sebi, a također i glumcima, uskratio prigodu za bolju iskorištenost tekstualne i dramaturške slojevitosti Marinkovićeva teksta. Za razliku od, primjerice, Glorije zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella, koje je početkom studenog 1975. nastupilo u Subotici s Glorijom Ranka Marinkovića, u režiji Božidara Violića, plijeneći upravo razvedenim porukama, ondje crpeći dramsku energiju. Ili još od prije ostvarenjem Drame na mađarskom jeziku subotičkog kazališta iz 1965. godine, u režiji Mihálya Virága, s nezaboravnim Lászlóm Patakijem, kao Don Zanom i Ibi Romhányi kao Glorijom. 
Stručna je kritika stoga negativno ocijenila postupak i općenito režijske zamisli Nikole Petrovića, a u uglednom budimpeštanskom kazališnom listu Színház poznati kritičar István Nánay, u članku pod naslovom »Melodrama u cirkusu, Marinkovićeva Glorija u Kecskemétu«, do u pojedinost razlaže redateljske omaške Nikole Petrovića na cijelih šest stupaca, ocjenjujući ovu izvedbu potpunim promašajem.
Uistinu, nije ovdje samo riječ o nekakvom promašaju, već je to tko zna koji put kriza pokucala na vrata onih kazališnih scena s kojih se njezini protagonisti nisu libili omalovažavati gledalište, nazivajući ga »skupom neznalica«, kojemu je potrebno (i dopušteno!) nametnuti koncept tzv. redateljskog kazališta. Zauzvrat pak gledateljstvo spočitava da je, to i takvo redateljsko kazalište samodostatno, u sebe zagledano i nekomunikativno, ili neprihvatljivo brutalno nasilno i šokantno, što se ne poklapa s očekivanjima gledatelja, radi čega je zamjetno opao posjet. Proces  raslojavanja u gledalištu uslijedio je budući da je ono proglašeno nekompetentnim za prosuđivanje kvalitete ponuđenih scenskih djela. Pripisujući do tada zamjetno brojnijoj kazališnoj publici zaostalost, neobrazovanost i neinformiranost, očito je previđena mogućnost da bi ona odgovorila napuštanjem kazališta i njegovih odveć iritantnih ponuda. 
A, upravo to se dogodilo, i ne samo u Subotici.