Da mi je da sam turist svaki dan, ja bih prešetala cijeli svijet i nikad mi se noge ne bi umorile novih predjela, oči nagledale dovoljno prostranstava. Da mi je da sam turist svaki dan, ja bih uživala u svakom tom danu, pravila turističke mape, sklapala planove, putovala svim prijevozima, pjevala na trgovima, jedrila morima, jahala gorama. Da mi je da sam turist svaki dan, možda bih sanjala o svojoj kući i životu u mirnom gradu i zato uživam u svakom svom turističkom putovanju i volim povratke svom mirnom gradu.
Obožavam svaki dio putovanja od maštanja, planiranja, kupovanja karti, pravljenja ruta, beskonačnih hodanja do pranja rublja po povratku i prepričavanja doživljaja ljudima.
Kad Madrid zavodi
Kartu za Madrid smo kupili još u siječnju, pa vjerujem da je svima jasno koliko je ovo putovanje željeno. Doduše, meni je ovo treći put u ovoj metropoli i sigurna sam ne i posljednji. Svaki put me zarobi svojom mirnoćom gužve, svojim neodoljivim Retirom, šarmantnim muzejima, medvjedom, željezničkim kolodvorom, zelenilom, gaspaćom, paeljom, tintom de veranom, sjajnim pejzažima i uvijek nečim novim.
Toliko sam puna doživljaja da ne znam od čega bih krenula i bojim se da ću nešto zaboraviti. Zato će ovaj zapis ići bar u tri dijela, a i zato što je ovo odmor od sedamanaest dana, na par lokacija i s mnogo aktivnosti. Sigurna sam da se mnogima neću uspjeti ni posvetiti koliko je potrebno, kao što je primjerice, utrka koju smo trčali prošle nedjelje. Deset kilometara s deset tisuća ljudi kroz sam centar Madrida. Osjećaj trčanja u takvoj masi sam prvi put osjetila i sigurna sam da ću mu jednom posvetiti više vremena, ali sada ga moram podrediti svoj prirodi koju smo vidjeli. A i za trčanje u Madridu možete saznati iz mnogih časopisa, turističkih ponuda i raznih agencija, ali za mala zabačena mjesta već teže.
Ljubav prema španjolskim selima
Naši prijatelji, koji su i naši domaćini, ne rade vikendom i onda su to dani kada smo u zajedničkim akcijama i kada imamo priliku vidjeti ono što je sklonjeno od turista, mala mjesta koja samo najuporniji otkriju. Kako Madrid nema rijeku, ljudi koriste vikende da odu do neke vode. Tako smo se i mi uputili pravac nautičkog centra po imenu Club Nautico Bolarque i tamo napravili prvu pauzu. Malo je reći da smo već do tamo bili puni dojmova prirode, prostranstava i ugođaja koji stvaraju mala mjesta kroz koja prolaziš. Španjolska sela. Konteksti u kojima ih spominjemo uvijek aludiraju na neku zabačenost i nepoznanice i upravo su to stvari koje ih čine neprocjenjivim. Nisam zapamtila naziv mjesta kroz koje smo prošli, ali tu scenu nikad neću zaboraviti. Kao u filmu: na terenu su bili konji, njihovi jahači s palicama za polo, a oko ograđenog terena su bili parkirani džipovi na čijim krovovima su stajali navijači. Nabujala energija se osjetila iz auta. Žao mi je što nismo imali vremena stati, ali se utisnulo. Rijeka Guadiela nas je čekala i mi smo hitali k njoj.
Bilo je jako puno penjanja, a onda je pogled odjednom pukao u daljinu. Obožavam penjanja, jer te uvijek nagrade sjajnim pogledima. Rijeka Guadiela i predio u kom smo je upoznavali me je malo podsjetilo na meandre Uvca. Krivudava, zavodljiva, mamila nas je. Svratili smo do spomenutog nautičkog centra da bismo se nakon toga ugnijezdili u hladu jedne šarmantne ali i prilično uređene plaže poznatije kao Playa de Bolarque koja je na raspolaganju imala i kajake. Nismo stigli provozati se, ali smo stigli popeti se na vidikovac i udahnuti krivine ove rijeke. Ne znam je li do odmora, prirode, do Španjolske, divnih ljudi s kojima smo bili, nas samih ili svega zajedno, ali je ovo jedan zaista poseban zapis.
Upravo sjedim na terasi u okolini Madrida, pijuckam fino vino, pišem i u društvu sam voljenih bića. Život je lijep, a ja se nadam da uspijevam prenijeti bar jedan dio svega. Kako se čini, bit će ovdje materijala za cijelu jednu knjigu.
Gorana Koporan
