Za djetinjstvo me vežu razne uspomene od igranja u šumi do klizanja zaleđenom Mostongom, igranja vija, žmurke, do glumljenja plemena, pecanja i beskrajno dugih biciklističkih vožnji. Za djetinjstvo me vežu baka i majka. Često osvijestim koji smo brat i ja sretnici što su nas čuvale baka i majka. Baka u centru grada i majka koja voli divljinu. Nije mogla biti ljepša kombinacija. Kada tako odrastaš, ni ne čudi što kao veliki čovjek juriš prirodu.
Pazi kako rasteš, možda tako i porasteš
Ne znam u čemu je tajna neodoljivosti vlakova. Je li stoga što samo prođu, što ih možeš vidjeti jedno vrijeme i pratiti pogledom? Je li do pruga koje izgledaju kao stepenice u ravno i pravo? Volim promatrati vlakove koji prolaze i sudarati se s mogućim pričama ljudi koji u njima sjede. Znali smo tako natjecati se tko je dosjetljiviji u pretpostavkama je li žena kraj prozora iz vlaka koji je prošao krenula obići sina na fakultet ili će raščupana djevojka baš tamo gdje je krenula naći ljubav svog života; drži li dečko koji putuje s bakom u kutiji svog pauka ljubimca i sada ga vode na farmu kućnih ljubimaca i on se boji da će ga njegov pauk zaboraviti. Znam, pretjerivali smo, ali smo bili djeca i to je divno.
Kako bilo, ja i dalje volim pruge i rado se sjećam svih igranja na njima. Blizu naše obiteljske kuće prolazi pruga koja ide prema Apatinu. Zapravo, mislim da je tu i ona koja je išla prema Bezdanu ali ne ide dugi niz godina. Majka je za vrijeme čuvanja za nas imala akciju šetanja prugom. Pa tako odemo od pruge na Bezdanskom putu, pa do glavne željezničke stanice. Nekad se umorimo, pa nazad idemo onim vlakom koji je krenuo za Apatin, pa nam strojovođa stane kod naše ulice. To su bila vremena. Poslije kad smo porasli vijali smo se po šinama, zaljubljivali, prislanjali uho na šine i provjeravali stiže li vlak.
Lijepo je sve u vezi s prugama, vlakovima, tračnicama i prirodi koja postoji oko njih. Neke životne okolnosti su napravile da sam često na relaciji Sombor – Subotica i ukoliko ne idem autom, najradije izaberem vlak. U vlaku je kao država za sebe. Kao neka zajednička prostorija koja se kreće. Svi dišu isti zrak, a u glavi vrte različite priče, probleme, ushićenja, strahove, nadanja, život. O tome bih mogla puno pisati, ali neće ostati prostora za moju novu ideju. Dakle, ta priroda uz prugu na relaciji Sombor – Subotica je toliko lijepa da sam poželjela prepješačiti je. Tako je, od Sombora do Subotice tračnicama.
Bi li netko izmjerio prugu
Zaista nije važna sama dužina puta, uvijek mogu razdaljinu podijeliti na dva dijela, ali mi je ipak važno znati koliko je dugačko kako bih mogla organizirati spavanje negdje usput. Znam da je Sombor od Subotice udaljen oko 60 kilometara, ali ne znam kako prave pruge i je li prugom taj put kraći ili pak duži. Znam samo da je toliko lijep da mi je važno samo što duže uživati. Dakle, redoslijed bi bio sljedeći: Sombor, Lemeš, Aleksa Šantić, Bajmak, Skenderevo, Tavankut, Mirgeš, Šebešić, pa Subotica. Plan je da krenem jako, jako rano. S buđenjem dana, pretpostavljam, jer želja mi je stići do njiva i prostranstava u rano jutro i sve to iz razloga da susretnem to mnoštvo srna. Nevjerovatno je koliko ih zna biti, a ja ih samo želim gledati kako trče u dan i uživam u tome.
Jeste li maštali o tome da iste putove prođete na drugačiji način? Naravno, ne da recimo preletite istu destinaciju, mada... što da ne, mašta bar može svašta. Ako niste, pokušajte pomisliti kako bi to moglo biti divna avantura. Ja se ovoj mojoj jako veselim i jedva ju čekam. Za nju biram jesen, i to ovu jesen. Nema odgađanja, nema izgovora, sve što mi je potrebno su tenisice, dobro raspoloženje i društvo. Nadam se da će nekome još primamljivo zazvučati moja ideja i da neću sama biti u ovom pješačenju. Ako mi ne vjerujete, vozajte se ove jeseni vlakom na ovoj relaciji i ako me vidite, mahnite mi kroz prozor.
Gorana Koporan
