Prigodom jednog od brojnih odlazaka u Plavnu autor ovih redova posjetio je i Ivana Bartulova, vrsnog tamburaša, bećara, paora od stare fele, zaljubljenika u tradicijsku baštinu, čovjeka punog priča iz davnina. Osobito je ponosan na pun album dobro očuvanih fotografija starih i po sedam-osam desetljeća. »Ova fotografija, najstarija u albumu, datira iz 1940. godine. Poznajem samo neke od osoba, recimo druga cura s lijeva je moja tetka, ili mamina sestra, Manda Kavedžić Štrbanova udana Ognjanov Mirkini u Bač, ovaj momak u biloj košulji je moj ujak Stipa Kavedžić, kasnije nestao na ruskom frontu i malo isprid njega, s velikim vajdlinom je moja baka teta Marica Kavedžić, isto Štrbanova, udana Mišić, sestra moga dide, odnosno maminog oca Vince Kavedžića«, pokazuje navedene osobe Bartulov. Obitelj Bartulov nekada je imala velike vinograde, pa tako iz brojnih priča, a i iz vlastitih sjećanja Ivan nam dočarava kakve su to nekada berbe bile. »Plavna je nekada bila okružena vinogradima, danas ih je samo po gdje koji. Nažalost, vinogradi i u mojoj obitelji pripadaju prošlosti, sada samo u vrtu držimo nekoliko čokotova, poglavito stolnog grožđa, da se nađe domaćinu pri ruci. Za razliku od vinograda u polju, ovaj kod kuće mi smo zvali čardaklija. Odlazak u pravi vinograd u berbu, nekada vatrenim kolima i konjima, kasnije špediterima umjesto kola, a još kasnije traktorima umjesto konja. U prikolice bi poslagali vozionice, odnosno velike, s jedne strane otvorene bačve, u koje se mljelo grožđe u samom vinogradu, jer nesamlito ne bi sve stalo u špediter. Djeca su od trske pravila neku vrstu slamčica i to tako što se jedan kraj razbije i zaveže koncem, kako ne bi pravilo čepove kad se srče, ali moglo se dogoditi i da se osa provuče kroz cjevčicu i onda bi bilo belaja, a bilo ih je nebrojeno«, glasnim smijehom prekida svoju priču Ivan. Doznajemo da bi se uvijek doručkovalo u vinogradu, po prilici na trećini posla. »Kod nas bi se uvijek za doručak poslužio friški kruv pečen u peći kod kuće i kuhana šunka, koja bi se od zimus sačuvala baš za berbu. Šale i sve što ide uz njih bile su neizbježne. Nikada se nije žurilo, a u berbu su se pozivali najbolji prijatelji i najdraža rodbina, to je bilo, onako, nešto jako veliko kad se kaže da si pozvan u berbu. S druge strane, znalo je biti i uvrede ukoliko si nekoga izostavio. Kod kuće se za malo kasniji ručak kuhalo paprikaša. Obično je kuhala moja majka, a gdje u kući nije bilo reduše vične kuhanju veće količine paprikaša, kuhala bi neka od žena pozvanih u berbu. U bolje stojećim kućama kuhao bi se praseći ili janjeći paprikaš, jer moba se umorila, pa se tribalo i dobro najist, kako bi se nadoknadile izgubljene kalorije«, u vedrom tonu priča Ivan. Stari kažu da je nekada u Plavni bilo oko 200 jutara vinograda. Obitelj Bartulov imala je više od jutra, u tri komada. U dva je bila zasađena plava i bila otela, u trećem, zasađenom poslije velike poplave, kalamak. »Vina, što bi rekli, bilo ko vode. Puni podrumi ili pojate, ovisno gdje ga je tko držao. Pravili bi mi sebi vina i više nego što nam Bog dao. Posli otakanja šiljera, pravio se cvajer i drajer. Znači, ono što je ostalo poslije prvog otakanja, pomiješa se s vodom za cvajer, pusti da malo proradi, pa se opet otače, pa onda opet što ostane, pomiješa se s vodom za drajer dok curi. Na koncu, što ostane, nadolije se vodom, metne se šećera koliko se moglo i htjelo i od toga bi se ispekla rakija. E, a kad mošt prokisne, što bih ja reko, pa se pretvori u pravo vino, uvijek bi se okupljale neke mobe i nerijetko bi se vino donosilo u kofi i zahvatalo lončićima, pa bi onda uslijedila pjesma Crna mala jagoda, slađe vino već voda, pa svak naiskap svoj lončić. Tako bismo se natjecali tko će zadnii ostat sjedit, a koga ćemo prvog otpraviti ispod astala pod šupu na razmišljanje. I tako, uz zimska prela, bačve bi se polako praznile, pa bi se jako rijetko dočekalo kirbaj s kojom litrom vina (op. aut. Sveti Jakov u srpnju). Snalazili smo se i kad nestane našega vina. Skupimo se, povezemo bačve, pa priko Dunava u Vukovar u nabavku. Tom prigodom jedna bačvica bi obično cmrknila u povratku do Plavne. Vrućine, mora se. A danas, pustinja. Nema više onih vinograda, al nema ni onakvih bećara. Sve je nekako tiho, ne živi se više onako bezbrižno, ali i dinamično, kako smo živjeli u vremenima o kojima razgovaramo. Živi se jedino od lijepih sjećanja«, završava priču Ivan Bartulov. 
Ivan Andrašić