S proljeća 1975. u subotičkom je kazalištu premijerno izvedeno (19. ožujka) djelo Prognanik Mihá-lya Majtényija Markovicsa (1901. – 1974.) romanopisca, pripovjedača, dramskog pisca, prevoditelja i publicista, plodnoga i darovitoga stvaratelja iza kojega je ostao zavidan književni opus. Među ostalim, bio je jedan od četvorice pokretača dnevnog lista Magyar Szó i dugogodišnji njegov suradnik i urednik. Uz Majtényija u osnutku lista, koji je do danas odigrao nezamjenjivu ulogu u svakodnevici mađarskog naroda u Vojvodini, čuvajući mu i razvijajući jezik, književnost i kulturu u ovom podneblju, sudjeluju još Zsigmond Kek, reformatorski svećenik, pjesnik László Gál i pisac Endre Lévay. 
Majtényijev komad Prognanik (A száműzött) u prijevodu Save Babića, nije djelo dinamičke inscenacije, već poetski intonirana drama. Priča je dobro znana: po Augustovoj zapovijedi najplodniji rimski pjesnik Publije Ovidije Nazon, prognan je u Tome (8. godine n. e.), u gradić na obali Crnoga mora, u zemlji Geta, a motivi za ovu kaznu zapravo su posve mutni i nerazjašnjeni. Nakon Augustove smrti (14. god. n. e.), Ovidije se nada povratku u Rim, ali novoga vladara Tiberija naprosto nije briga za njegovu sudbinu, pa će pjesnička veličina Rima skončati u izgnanstvu (17. ili 18. godine n. e.). 
Stvaralaštvo se Publija Ovidija Nazona najčešće razmatra u trima izrazitim cjelinama: kao ljubavno (i erotikom) prožeto pjesništvo, nadalje, kroz spjevove nastale tragom grčke i rimske mitologije, te kroz stihove ispjevane u progonstvu. 
Glasovite Metamorfoze, spjev u petnaest knjiga, napisao je Ovidije u heksametrima, a sadrže 11.995 stihova u 246 mitoloških priča – do danas dobro znan književno-povijesni okvir – za likove poput, primjerice, Apolona i Dafne, Narcisa i Jeke, Orfeja i Eurudike, Pirama i Tizba, Venere i Adoinsa, etc. Opisani su kroz sudbinske preobrazbe uzrokovane, češće srdžbom, no, naklonošću bogova. Rjeđe ljudskom pameću, ljubavlju i dobrotom, češće poticajima, ogrezlim u zlu, zavist i mržnju. 
U Majtényijevu djelu, poput Ovidija i svi njegovi čuvari u dalekom i zabačenom, hladnom i negostoljubivom barbarskom okruženju, podjednako sanjaju i čeznu za osunčanim i veselim Rimom, u kojem život pjenuša, budući da su i oni postali žrtvama, provodeći dril moćnika nad pjesnikovom prognaničkom sudbinom nikome ne polažući račun o toj surovosti. 
I, premda uživa veliku popularnost u svojem dobu (ili baš i poradi toga?), kasnije očekivano trajni je uzor, ostvarujući znatan utjecaj na europsku književnost srednjega vijeka i renesanse. Tužnu i tanano pisanu povijest o starorimskom majstoru stiha i vrsnom pripovjedaču, kojega unatoč hude vlastite sudbine, odlikuju duhovitost i humor, redatelj István Szabó prenio je na scenu s velikom dozom empatije. Da bi pojačao dramsku radnju, redatelj je isprepleo pojedine scene iz prvog i drugog čina predstave, spretno se koristeći pokretnom pozornicom. 
Ovidija, kao nadasve pjesnika ljubavi, kreira Petar Radovanović, a grubog centuriona Kornelija, koji je ispod maske vanjske robusnosti, uistinu rezignaciji sklona osoba koja gaji skrivene simpatije prema prognanom Ovidiju, izvrsno tumači Danilo Čolić. Uspjela je i uloga koju je ostvario Geza Kopunović. Recimo na kraju, Mihály Majtényi Markovics napisao je Prognanika 1971. godine, a jedan među presudnim poticajima treba tražiti u sudbini već spominjanog reformatorskog svećenika Zsigmonda Keka, koji je zbog svojih uvjerenja prošao sve užase tamnica Golog otoka.