Kako nam je na početku razgovora ponosito kazao, Ivan Stipić je cijeli svoj život, izuzev vremena koje je proveo na odsluženju vojnog roka i odlazaka na godišnje odmore, proveo na salašu u svom Đurđinu. Još od vremena najranijeg djetinjstva bio je vezan uz zemlju i životinje, čijim se uzgojem potom dugi niz godina bavio, a tako je i danas u već pomalo starijoj životnoj dobi. No, njegov život uz zemlju pratile su i brojne druge aktivnosti, poput uloge u osnivanju i aktivnog članstva u DSHV-u, osnivanja HKPD-a Đurđin, te izuzetnog smisla i talenta za prigodno dekoriranje raznih prostora. Razgovor smo vodili na njegovom salašu, koji se nalazi na ulasku u Đurđin iz smjera Mišićeva, dotaknuvši nekoliko vrlo zanimljivih detalja iz jedne prave zemljoradničke životne priče.   

Moderna vremena

»Pitao me je ovog ljeta sestrin sin da li bih znao upregniti konje, jer ih on možda planira kupiti. Moj odgovor je bio: ‘zatvorenih očiju!’«. 
Nasmijavši se, Ivan nam je pojasnio kako je nakon povratka iz vojske sav teret rada na salašu i imanju bio na njemu, te da je sve na zemlji radio s konjima. 
»I danas bih radio s konjima, da nije traktorom brže. Jer s konjima je posao bio uživanje, a ovako je sve to postalo samo jedna rutina modernog vremena.«
U duhu ovog iskrenog komentara uslijedilo je pitanje kako mu se, iz perspektive suvremenog doba 21. stoljeća, čini odluka da cijeli svoj život provede na salašu.
»Nikada nisam imao dileme, jer tu sam rođen i ovo je moj svijet u kojem je meni zbilja najljepše. Svojevremeno sam, kao uzgajivač svinja, od tadašnjeg 29. novembra, dobio desetodnevno nagradno putovanje po Europi i vidio mnogo toga izvan naših granica. Dosta sam putovao i po nekadašnjoj Jugoslaviji, ali je mene ovaj prostor jednostavno vezao i najsretniji sam kad sam na njemu. Vjerojatno je to u mojim genima«, nasmijao se Ivan.

Zid predaka

Prema riječima našeg sugovornika oduvijek su ga više interesirale stvari iz prošlosti, jer su mu mnogo bliže od ovih današnjih, modernih tema. U namjeri da sačuva to neko, danas uveliko prošlo vrijeme od zaborava, cijeli jedan zid u dnevnom boravku na salašu Stipićevih zauzimaju brojne stare fotografije na kojima se nalaze njegovi predci s očeve i majčine strane.
»Sve ove slike sam ja naslijedio, ali su se one čuvale u fijoci i odlučio sam ih uramiti, te potom nakon renoviranja i ličenja, staviti na zid ove velike sobe. Želja mi je bila da na ovaj način prikažem moju obitelj koja je od mog pradide Kalora, čija se fotografija nalazi u centru i rodonačelnika ovog salaša, cijeli svoj život provela upravo na ovim našim prostorima. Salaš je izgrađen 1881. godine i od tada započinje naša obiteljska priča, koju na svoj specifičan način pričaju i sve ove sačuvane fotografije. Na jednoj strani se nalaze članovi očeve obitelji, a na drugoj su oni s materine strane. Inače, ove fotografije su bile godinama i prigodni dekor na našim prelima u Đurđinu, pa ih je imalo prilike vidjeti i veliki broj ljudi.«

Dekoriranje      
  
Ivan Stipić se već godinama bavi i prigodnim dekoriranjem, a potvrda uspješno obavljenog posla ove godine je došla u vidu osvajanja prve nagrade na natjecanju za najbolje aranžirani subotički izlog na temu Dužijance. Skupa s Ivankom Čović, Vesnom Čović i Helenom Štrbo ukrasili su izlog Školske knjige inspirirani Pripravom kruva za Dužijancu.
»Sve smo to napravili spontano, u namjeri da bar na tren dočaramo kako je to nekad izgledalo i drago nam je da smo uspjeli u tome.«
Uz redovito sudjelovanje u ovoj pratećoj manifestaciji svake Dužijance, Ivan se bavi i dekoriranjem cvjetnih i ostalih prigodnih aranžmana tijekom proslava određenih blagdana u crkvama. Nedavno se vratio iz Kutjeva gdje je pomagao u uređenju tamošnje crkve, a kako je sve to počelo pojasnio nam je u kraćim crtama:
»Aranžiranje crkvenih prostora sam započeo ovdje u Đurđinu, na poziv našeg vjenčanog kuma svećenika Marijana Đukića koji je tu službovao osam godina. On mi je tada, tijekom božićnih blagdana, prepustio aranžiranje betlehema, a kada je otišao na službu u Kutjevo, naša suradnja se nastavila. Eto, već unazad nekoliko godina idem redovito na Malu Gospu u ovo slavonsko mjesto i pomažem mu u ukrašavanju crkve Marijinog rođenja«, rekao nam je Ivan na koncu razgovora.   
D. P.