Sve donedavno na sjevernoj strani Senćanskog puta ležao je oronuli drveni križ, noseći na sebi zub vremena, s jedva vidljivim natpisom INRI i zahrđalim Gospinim kipom. Božija providnost je, kao i uvijek, našla prolaz do ljudskih srca. Obitelj Ante i Nade Skenderović je prolazeći tim prašnjavim putom odlučila slavu Božju restaurirati i obnovi taj križ.
Na vojnoj karti iz 1881., kao i na katastarskoj karti iz 1882. godine, ucrtan je isti križ na devetom kilometru Senćanskog puta gdje je ucrtan i salaš Franje Kuntića. Na temelju ovih podataka, kao i obiteljske predaje, osnovano se pretpostavlja da je obitelj Kuntić bila među prvim stanovnicima pustare i da su njihovi posjedi bili većinom uz Senćanski put i oko ovoga križa.
Potomci ovih prvih naseljitelja, Franjo Kuntić i žena mu Matilda Skenderović, vjerojatno su sredinom XIX. stoljeća podigli križ na naslijeđenom posjedu. Poslije njihove smrti na starom salašu je ostao njihov unuk Lazo Kuntić (1870. – 1951.) i njegova žena Janja Puzić (1870. – 1944.). Oni su brinuli za ovaj vjerski spomenik te su ga između dva svjetska rata obnovili. Križ je stradao 70-ih godina, pa ga je Pero, vlasnik naslijeđenog salaša, ponovno obnovio odrezavši donji istrunili dio, a križ ispravio privezavši ga za niski stup. Oko križa je stavio ogradu od kovanog željeza.              
U nedelju, 16. rujna, nakon spomendana Žalosne Gospe i Uzvišenja sv. Križa, nazočli smo lijepom događaju blagoslova istoga križa čiju je restauraciju naručila spomenuta obitelj Skenderović. Križ koji je samotno stajao pokraj puta nije zaboravljen. Znak naše vjere i simbol našega spasenja ponovno je zasjao. Članovi obitelji Skenderović, rođaci, prijatelji i susjedi prisustvovali su blagoslovu koji su obavili vlč. dr. Marinko Stantić i vlč. István Dobai.
Prisustvo mladih i djece daje nadu da naše vrijednosti neće biti zaboravljene.       
Marija Skenderović