Koja ironija. Prije tjedan dana u lokalnom listu iz pera jednog somborskog arhitekta objavljen je tekst o kući akademika Jánosa Hercega, i to skoro u istom danu kada je ta ista kuća s još nekoliko okolnih nestala obiješću i voljom jednog Somborca koji je izgleda zamislio da sruši pola centra grada. I može mu se. Novca ima, a ima i onih spremnih da amenuju njegovu želju. Ili u prijevodu: da dozvole rušenje čak i kada studijom zaštite rušenje nije dozvoljeno. Jer nije u današnje vrijeme teško naći vještaka koji će pronaći kakav »valjan« razlog da stabilnu kuću proglasi ruševinom koja samo što nije pala pod vlastitim teretom. A to »relevantno« mišljenje jednog čovjeka, pa makar on imao i stotinu licenci, prekraja izgled grada. Nepovratno. I nevjerojatno. Jedno mišljenje presudno je za sudbinu gradske jezgre koja je pod najvećim stupnjem zaštite. Da smo normalna zemlja, pisale bi se studije, angažirali sveučilišni profesori prije nego li se dozvoli da i jedna opeka iz zaštićene jezgre bude uklonjena. Da smo normalna država, dignula bi se sva lokalna stručna javnost i građanski Sombor u borbi da se takve stvari više nikada ne dogode u Somboru. A kako nismo, onda mišljenje jednog vještaka postaje jedina moguća istina koja pokreće buldožere koji nemilosrdno gaze, lome, uništavaju povijest Sombora. Tako da tamo kuda su prošli više ne ostane ni opeka na opeki, ni greda na gredi. I nikom ništa. I svi šute. A do tada već su spremni »papiri« da nepovratno nestane još koja prepoznatljiva somborska kuća. U zaštićenoj gradskoj jezgri. Onoj istoj kojom se toliko dičimo i ponosimo, onoj istoj koju s ponosom pokazujemo turistima, onoj istoj koju su nekdašnji Somborci smišljeno gradili i razvijali.
Z. V.
P. S. I poslije svega strah me izaći na ulicu. Strah od nove rupe koja će danas ili sutra zjapiti na mjestu neke dobrodržeće, gospodske, varoške kuće. Strah me od onoga što će Sombor (ili već jest) postati.
