»Dobar dan, komšija. Rezani?«, i ne čekajući potvrdan odgovor prodavačica u jednoj subotičkoj pekari već se uputila s vrećicom kruha ka izlazu, gdje ju je u invalidskim kolicima čekala stalna mušterija dok su ostali kupci strpljivo stajali u redu.
Prodavačicina ljubaznost i empatija kupaca zapravo su jedini lijepi primjer događaja koji se zbio prošloga tjedna i koji se, nema razloga sumnjati u to, odvija gotovo svakodnevno ne samo u dotičnoj pekari nego vjerojatno i na mnogim drugim mjestima u gradu na koja osobe s invaliditetom ne mogu prići. Ljubaznost i empatija običnih građana svakodnevno su na taj način svijetle točke u crnoj rupi sustavnog odnosa spram hendikepiranih osoba koji se u ovom društvu tradicionalno desetljećima zanemaruje. Drugim riječima, obični građani pomažu svoje onemoćale sugrađane u situacijama u kojima brigu trebaju voditi institucije društva.
Iako službenih podataka o tome nema (temeljni postulat nebrige), procjenjuje se da u Subotici ima između 12 i 15 tisuća osoba s nekim oblikom invaliditeta, što čini oko deset posto ukupne populacije ovoga grada. Ovi postotci uklapaju se i u državni, ali i u svjetski prosjek osoba s invaliditetom, jer je prema procjenama Ujedinjenih naroda (opet procjene namjesto bilo kakvih preciznijih podataka) oko 10% stanovništva na Planetu na neki način tjelesno hendikepirano.
Osim opisanog slučaja s početka teksta, u praksi u Subotici (a vjerojatno nije bolje ni u drugim gradovima ove zemlje) tjelesno hendikepirane osobe svakodnevno se součavaju s brojnim za njih nerješivim problemima: nemogućnost ulaska u prodavaonicu, ljekarnu (!), banku ili neku drugu zgradu, jer nema izgrađenih (!) ulaza/izlaza s poravnatim blagim nagibima; nemogućnost prijelaza pješačkog prijelaza jer s obje strane nedostaju isti blago poravnati nagibi; nemogućnost ulaska u autobus, jer mnogi od njih ni danas nemaju spuštene stepenike koji omogućuju nesmetan ulaz/izlaz; nemogućnost prelaska pješačkog prijelaza bez pomoći druge osobe jer mnogi semafori ni danas nemaju zvučnu signalizaciju koja bi ih (slijepe) obavijestila je li crveno ili zeleno...
Primjera je, naravno, u svakodnevici mnogo, mnogo više, a najbolje bi ih mogli nastaviti upravo oni koji su s ovim problemom suočeni. Ali... ostavimo nešto i za zaključke kojih također ima više. Primjera radi, kada to već nisu uradile sve prethodne, što to sprječava sadašnji sastav lokalne samouprave da već danas pošalju radnike kako bi svakodnevne »punktove spoticanja« izbetonirali tako da olakšaju život za 10% građana od kojih 100% naplaćuju sve vrste lokalnih računa? Ako im je kamen spoticanja za takvu odluku neki od oblika proračunskih stavki (»problem prenamjene«), neka se prije toga zapitaju kako isti problem bez problema uspijevaju riješiti sva uređenija društva u našem bližem ili daljem okruženju, odnosno kako to da je istih problema najmanje čak i kod nas kada su u pitanju investitori iz uređenih društava u kojima je briga o osobama s invaliditetom pitanje zakonske regulative i standarda a ne milosrđa slučajnog prolaznika? Konačno, tih 10% Subotičana s nekim oblikom invaliditeta poklapa se i s brojkom nekih od ovdašnjih nacionalnomanjinskih zajednica ili zavičajnih udruga, pa opet na godišnjoj razini iz gradskog se proračuna za potrebe njihove udruge izdvajaju iznosi koji zbog svoje »niskosti« nisu ni za usporedbu a ne za već opisano betonsko izravnavanje.
Umjesto želje da bilo tko iz lokalne samouprave, na čelu, naravno, s gradonačelnikom ma i jedan dan bude suočen s problemom mušterije iz pekare, savjet njemu i njemu podređenima da porazmisli o vječno istitnitoj filozofiji: zdrav čovjek mašta o milijun stvari, a bolestan samo o jednoj...
Z. R.