Subotički atar pun je zanimljivih priča i detalja iz prošlosti ovog područja, sačuvanih više u usmenim predanjima i obiteljskim sjećanjima no zapisanih. Tako još jedna stara škola traje u uspomenama, dok joj u ataru nema ni traga; srušena je odavno, sve je preorano, tamo su danas njive. Oni koji je pamte imaju jednostavna objašnjenja nestanka ove i drugih starih salaških škola: »Nestali salaši, nema dice...«.
Više nikakvog traga nema školskoj zgradi koja se nalazila uz stari put za Baju (pravac od puta Subotica – Mirgeš, desno ka državnoj granici). Stari put za Baju je međa između Kelebije i Čikerije. Tu se, na oko kilometar od državne granice, nalazila škola, podignuta u vrijeme dok atarom još nije prolazila granica, početkom dvadesetog stoljeća. Zahvaljujući fotografijama Cilike Bašić Palković, snimljenim između 1951. i 1953. godine, orijentacijski se može odrediti vrijeme izgradnje škole, jer su u prvom desetljeću dvadesetog stoljeća škole građene od opeke, što se vidi i na fotografijama. Služila je u obrazovne namjene duže od pola stoljeća. 
U obitelji Marka Šimića sačuvano je predanje o lokaciji školske zgrade: podignuta je na zemlji Petra Stipića, Markovog djeda po majci. Petar Stipić se iz tavankutskog Zlatnog kraja preselio u ovo područje 1905., a škola je građena poslije na zemlji u njegovom vlasništvu.
Povijest dijela subotičkog atara koju ljudi čuvaju u fotografijama, sjećanjima i predanjima...