Hermina Uram iz Šida je u 40. godini života ostala udovica s dvoje djece. Život je natjerao da se bori sama kako bi ih othranila. Vremenom kćeri su odrasle, udale se i Hermina je danas sretna baka petero unučadi. Nakon odlaska kćeri, ostala je živjeti sama u svom kućanstvu, raditi i stvarati. Ono što me je potaklo da u našem tjedniku predstavim Herminu jest njena svestranost i uspješnost u gotovo svakom poslu. Za sebe kaže da je samoća nije slomila, jer nije imala mnogo vremena razmišljati o tome. Prije se može reći da je samoća kod nje samo još više potakla kreativnost u gotovo svemu što radi. Odrasla je u Gibarcu, selu nadomak Šida. Odrastajući u njemu, zavoljela je vinogradarstvo, vremenom je naučila i niz drugih stvari poput pečenja rakije, vinograd (s oko 500 trsova) sama obrađuje, šprica, orezuje, a nije joj strano ni kalemljenje voća. No, nije to sve.
»Onoliko kolika mi je površina vinograda, toliki mi je i vrt u kojem svake godine sijem grašak, bob, luk, krumpir i ostalo povrće. Osim vinograda, posjedujem i stabla lješnjaka, šljiva, a tu su i smokve, jabuke, kruške. Kada počne proljeće, ja se dobro organiziram. Svaki dan dobro isplaniram, kako bih mogla sve uraditi, a pomažem i susjedima. Volim raditi u vinogradu i općenito volim provoditi vrijeme u prirodi. Moji roditelji su imali vinograd u Gibarcu, a Gibarčani su se uglavnom bavili vinogradarstvom. Bilo je sramota ne iskoristiti blagodeti koje posjeduješ i svi su vrijedno radili. U svakoj kući bilo je svega. Tako je i kod mene danas. Sve što proizvedem, ne prodajem nego je sve to za moje i potrebe moje djece«, kaže Hermina.
Voće iz voćnjaka i vinograda iskoristi za pripremu kompota i pekmeza od kajsija, bresaka, šipka, smokava, drenjina, mušmula, a tu su i razni likeri. Od lavande, koju također gaji, zajedno s kćeri napravi vijence, a bundeve s ponosom drži kao ukras u svom dvorištu.
Lijepe uspomene
Proteklog tjedna ispekla je Hermina nekoliko kazana rakije, sama. Kaže da joj nije teško i da je za sve što danas zna raditi prije svega zaslužan njen otac, koji je sve u kućanstvu radio s osmjehom i uz pjesmu. A i berbe su, kaže, nekada bile drugačije. Za mlade to je bio poseban doživljaj. U vinograd se išlo s korpama i s velikom radošću. Neke od običaja prakticira i danas u vrijeme berbe, zajedno sa svojom djecom i unucima. Za rodno selo vezuju je samo lijepe uspomene. Tamo je, kako kaže, stekla radne navike, uz svoj narod i prijatelje, koji, na žalost, više ne žive tamo.
»U Gibarcu sam živjela do svoje 17. godine, kada sam se udala. Ne mogu opisati moje sjećanje na Gibarac. Od kada više nema tih ljudi u selu, moja ljubav je još jača prema njemu i prema svemu onome što smo mi tamo njegovali. Te lijepe uspomene su ostale u srcu, a kroz moj doprinos u Društvu želim ih makar malo oživjeti«, kaže ona.
Ručni rad
A kad dođu hladniji dani i kad više nema posla u polju, Hermina se posvećuje ručnim radovima i svome Hrvatskom kulturno-umjetničkom društvu, gdje obnaša dužnost predsjednice sekcije Šokice i, zajedno s ostalim ženama, pomaže rad udruge. Velika ljubav prema svemu što je lijepo, kako kaže, održava je u životu.
»Uvijek se nađe vremena i za razonodu i druženje, bez obzira na opseg posla. Sa susjedama pijem kavu i družim se, a u našoj udruzi sam aktivna i uvijek radosna kad idem tamo i kad negdje putujemo. Sretna sam kad vidim našu djecu u narodnim nošnjama, izrađenim po uzoru na gibaračku nošnju«, kaže Hermina.
I sve što nam je ispričala, to nam je i pokazala i dokazala. Osmjeh na njenom licu rekao je sve i potvrdio da samoća može biti itekako inspirativna, samo kad se ima volje.
S. Darabašić
