Zarad ispunjavanja snobovskih ambicija Trg heroja (Hősők tere), kao najpoznatiji u Budimpešti, proteklog je vikenda pretvoren u hipodrom; zarad izbjegavanja nesnosnih gužvi na glavnom ulazu u Stradun, najpoznatiju ulicu u Dubrovniku, pješački promet ovoga se ljeta morao regulirati; zarad nepostojanja istog načina regulacije turisti na pristup Karlovom mostu, najpoznatijem u Pragu, moraju strpljivo čekati...
Sve su ovo vijesti koje se, ovisno o kutu gledanja, mogu tumačiti i pozitivno i negativno. Poklonici »lijepoga« na uparađene sudionike natjecanja pod nazivom Nemzeti Vágta (Nacionalni galop), odjevene u husarske odore, gledat će s divljenjem i zavišću; na podatke o gužvama u Dubrovniku i Pragu vjerojatno s istim osjećajem, dok će oni koji u svemu nalaze »ružno« isti događaj u Budimpešti vidjeti kao »skrnavljenje svetinje« mjesta koje svojim monumentalnim spomenicima simbolizira začetke mađarske države, a gužve u Dubrovniku i Pragu kao nesposobnost gradskih vlasti da se ti problemi bolje riješe.
Za gledanje kroz različitu dioptriju, međutim, nije potrebno putovati i po nekoliko stotina kilometara kako biste uživali u epicentru gužve. Ima toga, hvala Bogu, i u Subotici, i s opravdanim, ali i s razlozima o kojima bi se itekako moglo raspravljati. Jedan od njih svakako je i održavanje raznoraznih sportskih manifestacija na Trgu slobode, u istinskom srcu grada, gdje je svakodnevno najveća gužva. Tako je, primjerice, u subotu prije podne središte grada bilo stjecište natjecanja u odbojci na kom su djeca isprobavala svoje umijeće u serviranju, prihvatu i smečiranju lopte. Slika je, a vidjeli ste je puno puta i sami, zaista neuobičajena, pomalo vašarska i na momente i kaotična: prolaznici kroz centar, pješice ili biciklom, roditelji koji su izveli svoju malu djecu u šetnju i na sladoled, grupa turista kojoj vodič objašnjava da oko sebe vide secesijsku Gradsku kuću, kulise Potemkinovog kazališta i spomenik lažnom caru... više motre na to otkuda prijeti opasnost od lopti koje frcaju na sve strane nego što uživaju u čarima subotnjeg prijepodneva.
Djeca-natjecatelji, naravno, ni najmanje nisu kriva za to niti su o tome uopće dužna razmišljati. Ona se, jednostavno, igraju na mjestu koje nisu sama izabrala nego su to umjesto njih učinili stariji, recimo oni iz Gradske kuće. 
A da »oni iz Gradske kuće« bar malo razmišljaju, mogli bi pretpostaviti da nečiji jači smeč može ozlijediti bebu, razbiti punu korpu nečijih jaja, odnosno čaša i boca na stolovima obližnjih kafića i slastičarni ili izbiti štaku kljastoj osobi. Da ti isti makar malo razmišljaju, osim o vašarskom glamuru kog svako malo prirede i profita kog iz njega izvuku, mogli bi doći do zaključka da Trg slobode nije niti Dvorana sportova niti Gradski stadion. Mogli bi se, – eh, da samo razmišljaju – sjetiti da se ni na punih 200 metara od Gradske kuće nalazi Mali stadion, koji mjesecima zvrlji prazan i čeka korisnike.
Ali... ta lokacija očito nije dovoljno atraktivna, jer tko će još sebe izložiti riziku da ne bude viđen dok se igra ispred prozora gradonačelnika? Stoga, kada lokalna samouprava već toliko uživa u dječjoj zabavi, slobodni smo predložiti da organizira još jednu zanimljivu manifestaciju, recimo zimski sportski višeboj u samom zdanju Gradske kuće: igranje žmure na sva tri njena kata, natjecanje u stolnom tenisu ili klizanju po parketu u uredima gradonačelnika i predsjednika Skupštine grada, turnir u mačevanju u Velikoj vijećnici... I sve to u radno vrijeme dok, recimo, zasjedaju vijećnici. Uživanje će sigurno biti kompletno, a i slika grada ona prava.
Z. R.