Jedan od razloga zašto sam izabrao da budem graditelj-arhitekt je to da sam od malih nogu uživao »stvarati«: sam sebi sam pravio igračke ili opremu starogrčkih ratnika, u velikom dvorištu (bilo je to u drvari) s drugarima smo pravili tvrđavu od cjepanica, kopali smo zemunice, a zimi pravili indijanske šatore. Izgleda da se u svakom od nas krije i jedan graditelj, a nekima to postane i životni poziv. U životu još nisam sreo muškarca, koji se ne razumije u građenje, odnosno ženu koja ne zna urediti stan. Naravno, kao i svako dijete i ja sam bio radoznao, pa sam »rasturao« igračke i sve ostalo kako bih saznao, primjerice, kako su konstruirane. 
Nažalost, i želja za razaranjem je prisutna u čovjeku. Mi preko dana sagradimo tvrđavu od snijega, a neka druga grupa dječaka to poruši preko noći. Mezopotamski vladar Sanherib na svojoj steli hvali se kako je porušio gradove i kanale za navodnjavanje svojih neprijatelja. Nažalost, ova praksa razaranja na Bliskom i Srednjem istoku je i danas prisutna, uz asistenciju svjetskih moćnika. Ipak, prvenstveno govorim o građenju, jer mi je to zanat i teško je opisati osjećaj nekog ponosa kada dođeš na neki prazan, močvarni teren (npr. Prozivka u Subotici) i za godinu dana iz te močvare izraste dvanaestokatna stambena zgrada, a ti se popneš na krov i odatle promatraš okolni teren i naravno dio grada. Od početka vladari su željeli da iza njih ostane za vječna vremena i neka monumentalna zgrada(e), bila to piramida, hram, palača ili danas neki toranj(evi). U SAD-u se velike korporacije i danas natječu tko će napraviti viši, veći i složeniji oblakoder. Već postoje visoke zgrade, »mala naselja« iz kojih ni ne morate izlaziti svakodnevno, jer su u njih smješteni uredi, stanovi, shopping i zabavni centri i naravno garaže, ako se pak želite negdje mrdnuti samostalno.

Zidanje »kula« 

Uz građenje već od početka, na izvjestan način, vezana je i smrt; slučajna, ali i nasilna. Vjerovalo se da u temelje zgrade trebaš ugraditi neko živo biće kako bi oni bili čvrsti i dugovječni. Arheolozi su u pragovima, npr. avarskih kuća, nalazili kosti zakopanog psa. Neki drugi narodi su ukopavali kokoške, itd. U narodnim baladama također postoji žrtvovanje, i to ljudi. Najljepši je primjer narodna pjesma Zidanje Skadra na Bojani u kojoj je, da bi kula stajala čvrsto, u njen temelj zazidana živa žena jednog od tri brata. Ne znam kakav su osjećaj imali dvojica mladića koji su sa 75 metara visine gledali glavni grad države, i ne znam zašto su se tamo popeli (npr. geodet), ali znam da su obojica pali i nastradali. Nažalost, u posljednjih nepunih mjesec i pol dana nisu bili jedini neimari koji su nastradali na gradilištima prijestolnice; stradali su još i jedan student građevine i dva neprijavljena radnika. Ne znamo točan broj radnika koji rade na gradilištima Beograda, koji je svakako najveće gradilište u zemlji, ali za mene je ovo ogroman broj. Naime, u GP Integralu, gdje sam osam godina radio direktno na gradilištu, imali smo oko 3.600 djelatnika i godišnje nam je ginulo jedan do dva radnika. 
Za svakog odgovornog rukovodioca na gradilištima bila je noćna mora da će neki radnik nastradati, jer onda je šef gradilišta ili njegov pomoćnik direktno odgovoran. Po važećem zakonu na određenim velikim objektima šef i zamjenik šefa moraju bit diplomirani inženjeri s državnim ispitom (sada licencom). Gradilište Beograda na vodi po veličini i složenosti svakako je takav objekt. Kako je komentirao moj stari kolega iz firme: »Još nisam čuo da poslovođe ili šefovi padaju na gradilištu sa skele, jer je jedan od osnovnih zadataka da oni kontroliraju i upute radnike da do nesreće ne dođe!?« 

Crno i bijelo

Gdje ima mnogo svjetlosti, tamo ima i mnogo tame, kaže jedna talijanska poslovica. Sigurno da je gradilište Beograd na vodi čedo našeg predsjednika, i kao takav je pod jakim reflektorima, pa i političkih stranaka. U redakcijskom komentaru (Danas), pod naslovom »Vizija srećno udomljene mafije« piše (izdvojeni dio): »Gradilišta su prava slika ne Srbije, naprednjačkog političkog establišmenta koji ju je zajahao. To je njihova stvarna slika i prilika ispod roze i srećne televizije i raspevanih rijalitija, ali to je i vizija države kojom vladaju«.
Na ružičastoj televiziji jedan od stručnjaka za sve kaže: »Sramota opozicije je da smrt koriste za političke svrhe, jer na gradilištima se to dešava«! Kao da je to sasvim normalna stvar, poput rušenja tri puta važnog potpornog zida na autocesti »Koridor 10«. Čak i »skoro sveznajući« predsjednik naše Republike komentirao je nezgodu: »U Americi svakih deset sekundi padaju perači prozora«, a poslije se ispravio, tvrdeći da ga je njegova (inače sjajna ekipa) krivo izvijestila. Istina je da se najviše nesreća sa smrtnim posljedicama događa na gradilištima. Biti graditelj je smrtonosnije nego biti policajac (pa opet nemaš beneficirani radni staž), ali meni se čini da »u Danskoj ipak nešto pomalo smrdi«, jer uopće nije bezopasno danas biti prijavljeni ili ilegalni graditelj u našoj lijepoj Srbiji.