Josip Turkalj rođen je prije 27 godina u Somboru. Prvih 11 godina života proveo je u Monoštoru, a nakon što se s obitelji odselio u Hrvatsku, osnovnu školu završio je u Hercegovcu kraj Daruvara, te opću gimnaziju u Križevcima. Prošle godine završio je Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu. Kaže da su ga još od malih nogu privlačili priroda i znanost, te je s bratom Nikolom i najboljim prijateljem Zdravkom sve vrijeme »visio« po šumama i njivama oko Monoštora, negdje na kanalu ili na Dunavu. Kasnije se taj boravak u prirodi pretvorio u ljubav prema pticama, nakon što su mu se »otvorila« vrata svijeta pernatih letača. Nakon završetka fakulteta zaposlio se u Udruzi Biom u Zagrebu kao pripravnik ekolog. S kolegama prati stanje populacija ptica, od vrabaca do orlova, provodi akcije znanstvenog prstenovanja ptica, obnavljanja staništa, radi na zaštiti morskih ptica, ali i na suzbijanju krivolova i trovanja živog svijeta. 
»Radimo i na očuvanju i unaprjeđenju staništa ptica u smislu zaštite od predatora, ali i postavljanju platformi i kućica za gniježđenje, pa smo tako ogradili jedno ugroženo gnjezdilište čigri kod Varaždina i postavljali platforme za gniježđenje vlastelica na Ninskoj solani«, navodi Turkalj neke od primjera svojeg profesionalnog angažmana.
Iako ne živite u Monoštoru, redovito se vraćate u rodni kraj. Što Vas privlači?
Monoštor je prekrasno malo mjesto, gdje vrijeme teče sporije. Okruženo je vodom, šumom i njivama. Ono što me privlači oko Monoštora je osjećaj da se vraćam u djetinjstvo, igram se po šumama ili trčim po poljima za zečevima. Neka od mojih najljepših sjećanja su upravo vezana za prirodu, s prijateljima, bratom ili rodbinom. Također, s vremena na vrijeme je odlično malo se maknuti od svega, od telefona, interneta i društvenih mreža i samo uživati u zvukovima prirode i Dunava.
Istraživanje ptica podunavskih ritova u okolici Monoštora ima povijest koja traje 140 godina. Naime, od tada imamo sigurne podatke o tome što je sve naseljavalo ove krajeve, ali istraživači su bili nemirni i uvijek su htjeli ta znanja dopunjavati. Što danas znamo o ptičjem svijetu Gornjeg Podunavlja? Koji su Vaši omiljeni istraživački zadaci?
Područje Gornjeg Podunavlja je izrazito bogato pticama, a i sami povijesni podaci to pokazuju. Ono je dosta veliko, što u neku ruku pridonosi brojnosti vrsta, te obuhvaća različita staništa: šume, ribnjake, polja, poplavna područja… Ono što danas znamo jest da je na ovom području zabilježeno oko 280 vrsta ptica, što predstavlja značajni dio europske ornitofaune. Naravno, ne bilježe se sve vrste svake godine, a neke od vrsta nisu zabilježene već duži niz godina. Moj interes je najviše vezan za šume, prvenstveno odnos između autohtonih šuma i onih umjetno posađenih. Ovo istraživanje sam iskoristio za izradu magistarskog rada, no nakon završenog fakulteta nastavio sam se baviti ovom temom. Također, upravo u ovim šumama živi nekoliko vrsta koje su mi posebno zanimljive, kao što su puzavci, dvije vrlo srodne vrste ptica koje »pužu« po drveću, a obično im se životna sredina ne poklapa. U šumama Monoštorskog rita to nije slučaj. 
Neki smatraju da je proglašenje ovog područja zaštićenim došlo vrlo kasno, 2001. godine, kada je većina prirodnih procesa već bila uništena a vegetacija i hidrologija sasvim izmijenjene. Ima li smisla pasivno štititi ovo područje, bez velikih intervencija koje bi mu vratile nekadašnji sjaj?
Način zaštite ovog područja poprilično je neefikasan. Iako još uvijek postoje dijelovi područja pokriveni prirodnom šumom, pritisak na njih je velik. Sječa šume se događa svako malo, te se uništavaju upravo oni dijelovi šume u kojima raste brijest vez, hrast lužnjak, bijela i crna topola – vrste koje oblikuju šumu i predstavljaju najpogodnija područja za život ptica zbog postojanja različitih staništa pogodnih za različite vrste. Naravno, nisu ovo jedine vrste drveća koje tamo rastu, no upravo su one, naročito lužnjak, komercijalno najisplativije. Od kada znam za sebe i od kada se krećem ovim šumama, znam za nekoliko prostranih, prekrasnih područja gdje je sva šuma jednostavno posječena. Ostavi se poneki hrast, bijela topola, koji imaju još 10, 20, 50 godina dok ne dosegnu zrelost koja je komercijalno isplativa. Brojna istraživanja su pokazala kako ovakva praksa nije dobra, a neke zemlje su je zamijenile za onu prihvatljiviju po okoliš.
Stanovnici Monoštora životno su, i fizički, naslonjeni i ovisni o šumi. Mnoge obitelji od toga žive, a gotovo svi njeguju kulturu vikendarenja i opuštene rekreacije blizu vode. S druge strane, prirodnih šuma hrasta, jasena, topola i vrba ostalo je relativno malo, a plantaže topola su sada dominantne. Smatrate li da je za prirodu ovoga kraja to prevelik pritisak? Kako uopće postići harmoniju čovjeka i prirode na primjeru Monoštora i njegovih ritova?
Kultura i suživot koji stanovnici Monoštora imaju s našim Dunavom je važna za jačanje svijesti o važnosti šuma za živi svijet. Sve veći broj ljudi žele obalu punu drveća, hlad gdje će se skupljati divlje svinje i jeleni, gdje će se riba štititi od Sunca. S druge strane, siječe se i pali trska gotovo redovito, prirodna obalna vegetacija se uništava i sade se bagrem ili klonska topola samo zato da bi vlasnici imali travnjak ispred vikendice. Iako to nije prisutno u svim vikend-naseljima oko Monoštora, stvaranje »modernog« i neprirodnog okoliša oko vikendica česta je pojava, koja uopće ne pogoduje živom svijetu. Što se prirodnih šuma hrasta, jasena, topola i vrba tiče, uništavanje ovih šuma ide postupno, isključivo u svrhu profita. Sade se vrste, hibridi i klonovi koji imaju brži rast, koji će prije donijeti novac. Svi kažu kako su šume Monoštorskog rita prekrasne, no ja se pitam koliko njih je zapravo vidjelo pravu šumu i kada je to bilo. Malo je reći da je pritisak prevelik. Način gospodarenja šumom je neodrživ. Harmonija između ljudi i prirode se može uspostaviti kada se prirodne šume ne uništavaju, odnosno izbjegavanjem čiste sječe, sadnje stranih vrsta na mjesta prirodnih šuma, ali isto tako i ostavljanjem većeg broja mrtvih stabala, što stojećih što ležećih, jer i takva stabla doprinose biološkoj raznolikosti područja. Mjesta za napredak ima dosta, a ja se nadam da će se ova praksa promijeniti u skoroj budućnosti i da će prirodne šume u Podunavlju za mog života ponovno vratiti svoj nekadašnji sjaj.
M. Tucakov