Pitanje obrazovanja Srba na materinjem jeziku u Hrvatskoj, kao i stupnja prosvjetne autonomije određeno je dokumentima pozitivnog zakonodavstva kojim se uređuje pravo manjina na školovanje na materinjem jeziku i pismu: Ustavom Republike Hrvatske, Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, te Zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, kao i temeljnim zaključcima Erdutskog sporazuma (1995.). Pripadnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, kao i one druge, pravo na obrazovanje ostvaruju na temelju tri modela školovanja: A, B i C.
Model A u praksi znači da se cjelokupna nastava izvodi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu uz obvezno učenje hrvatskoga i latiničnog pisma, u jednakom broju školskih sati. Obrazac modela B znači da se na hrvatskom jeziku izvodi nastava za prirodnu grupu predmeta, a na srpskom jeziku i pismu izvodi se društvena, odnosno nacionalna grupa predmeta. Model C znači u praksi dodatnu nastavu, koja obuhvaća njegovanje srpskog jezika i kulture, kroz program od pet školskih sati tjedno, uz cjelokupni program nastave na hrvatskom. Nastavu po modelu A u Hrvatskoj imaju srpska, talijanska, mađarska i češka nacionalna manjina, a samo talijanska manjina ima obrazovanje po A modelu za sve uzraste – od vrtića do fakulteta.
Nadležnosti tijela manjinske samouprave
Škole u kojima se nastava izvodi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu (model A) još uvijek nisu registrirane kao škole srpske nacionalne manjine, koje funkcioniraju na teritoriju s većinskim srpskim stanovništvom, što je jedan od zahtjeva srpske manjinske zajednice. Zastupnica Srpske demokratske samostalne stranke (SDSS) Dragana Jeckov kritizirala je u Hrvatskom saboru vlast da odugovlači s registracijom srpskih škola na materinjem jeziku, kakve već imaju talijanska, češka i mađarska manjina. O problemu formalno-pravne prirode nedefiniranosti tih škola, prof. Milica Stojanović, predsjednica Odbora Zajedničkog vijeća općina za obrazovanje, ističe da to onemogućuje razvoj bilo kakve strategije.
»U proteklih 20 godina nismo uspjeli registrirati ni jednu manjinsku školu, osnivač škole je županija. Općine u kojima postoje uvjeti za prijenos osnivačkih prava sa županije na jedinice lokalne samouprave su podnijele zahtjev još prije četiri godine da se to pitanje stavi na dnevni red županijske skupštine. Županija ima zakonsku obvezu odgovoriti u roku od šezdeset dana, a prošlo je četiri godine. Komentar je nepotreban.«
Zajedničko vijeće općina je tijelo koje usklađuje interese srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu na području Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije, koordinira prava i daje inicijative i prijedloge prema institucijama vlasti. Dakle, ZVO je savjetodavno tijelo koje prati i analizira ukupnu problematiku u sferi dosljednog provođenja prosvjetne i kulturne autonomije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, pozitivnim zakonskim propisima, te međunarodno priznatim i pravno relevantnim sporazumima kojima se utvrđuje i pravno regulira status i položaj srpske zajednice na tom prostoru. U Srbiji je nadležno tijelo manjinske samouprave koje skrbi o obrazovanju na materinjem jeziku Hrvatsko nacionalno vijeće, a u Hrvatskoj su pandan regionalne organizacije Srpskog nacionalnog vijeća.
Selo – grad, isto
Kada se govori o temi nastave na manjinskom materinjem jeziku, u ovom slučaju na srpskom jeziku, uvijek se postavlja pitanje koliki je interes za takvu nastavu?
»Na prostoru Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije ima 16 matičnih i 10 područnih osnovnih škola u kojima se nastava izvodi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu i u njima ima oko 1.600 učenika i 6 srednjih škola s oko 600 učenika. Kada je riječ o udžbenicima, oni su prevedeni za učenike osnovnih škola, a za srednjoškolce prevedena je Politika i gospodarstvo, Psihologija i Matematika za četiri razreda. Svi udžbenici za srpski jezik su autorski, kako za osnovce tako i za srednjoškolce«, kaže Milica Stojanović.
U Hrvatskoj je u 2016./17. školskoj godini ukupno 10.657 učenika pohađalo nastavu na jeziku manjina, u 230 odgojno-obrazovne ustanove s 1.014 razrednih odjela i skupina, a izvodilo ju je 1.568 odgajatelja, učitelja i nastavnika, prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja. Prema tom službenom izvješću u toj školskoj godini ukupno se na svim razinama i po svim obrazovnim modelima u 67 ustanova školovalo 3.607 pripadnika srpske nacionalne manjine, a u 337 obrazovnih skupina podučavalo ih je ukupno 679 odgajatelja, učitelja i nastavnika.
Milica Stojanović kaže da su u svim udžbenicima sadržaji iz hrvatskog obrazovnog kurikuluma.
»No, dodani sadržaji za nacionalnu grupu predmeta – Historija, Geografija, Muzička i Likovna kultura, do danas nisu jedinstveni, nisu verificirani od Ministarstva znanosti i obrazovanja. U Hrvatskoj je krenula kurikularna reforma u 70-ak škola, ali nacionalne manjine nisu uključene. Kurikulum srpskog jezika je urađen paralelno s kurikulima ostalih predmeta, A i C model. Moram napomenuti da je to na javnoj raspravi. Što se tiče stručne zastupljenosti, svi predmeti su uglavnom, stručno pokriveni.«
Interes roditelja i učenika za nastavu na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu nije mali po modelu A, mada je u spomenute dvije županije mali broj učenika uključen u nastavu po modelu C, a model B postoji samo u jednoj školi.
»Važno je istaknuti kako nije limitiran broj učenika kada je riječ o formiranju odjela kod nacionalnih manjina, također i da nema razlike u odnosu pripadnika broja učenika srpske zajednice prema modelu školovanja na materinjem jeziku kada je riječ o odnosu selo – grad. Srpska nacionalna manjina je nova po statusu ovdje, a po mjestu života smo integrirani u prostor na kome živimo stoljećima«, kaže Milica Stojanović.
Nama i dalje ostaje da mladim naraštajima govorimo o kulturi prožimanja, dijeljenja kulturnih iskustava i praksi. Manjine jesu jako senzibilirane za očuvanje svojih potreba, što u svakodnevnom životu znači očuvanje socijalnog i kulturnog identiteta. Manjine u Hrvatskoj i Srbiji imaju različita iskustva, a konstatacija važi za obije.
Zvonko Sarić
