U tavankutskom ataru, pokraj puta koji povezuje Somborski put i Donji Tavankut, na gredi (uzvišici) se nalazi Orluškov salaš, u ovom kraju dobro znan kao lokalni toponim. Tu je od davnina živjela obitelj Orlović, kroz nekoliko generacija, sve dok salaš nije napustio i posljednji član ove obitelji prije oko dva desetljeća. Gusto šiblje i raslinje počelo je prekrivati imanje i sakrivati stare objekte; vremenom se s puta salašu više niti prići nije moglo.
No, ovo nije običan salaš već spomenik kulture, prema odluci Vlade Srbije iz 2001. godine. Obimno »snimanje stanja« i elaborat o Orluškovom salašu načinjeni su nekoliko godina ranije, za života posljednjih potomaka Orlovića, Marka i Ružice, vlasnika salaša i zemlje oko njega. »Spomenik kulture je nastao krajem 19. stoljeća« – kaže se u Odluci – »kao salašarsko stanište s jednom zgradom – salašem, koja je ujedno korištena u gospodarske i stambene svrhe. Pod istim krovom nalazile su se štala i kuća podignute sedamdesetih godina 19. stoljeća. Izgradnjom nove salašarske zgrade 1900. godine, i drugih pomoćnih gospodarskih zgrada: štale, podruma, čardaka i golubarnika, uz kasniju dogradnju ljetne kuhinje, salaš je obrazovan kao stambeno-ekonomska cjelina.« 
Subotička loza obitelji Orlović ugasila se 2016. godine Ružicinim odlaskom s ovog svijeta. Potpuno propadanje Orluškovog salaša ipak je spriječeno još za njezina života, kada je odlučila očuvanje salaša prepustiti dokazanom zaljubljeniku u etnologiju i tradiciju Ladislavu Suknoviću i svoju odluku potvrdila oporukom. Dio svoje imovine zavještala je i Domu za djecu Kolevka.
Prema planu, salaš će nakon obnove sadržavati etnografsku postavku i biti otvoren za posjetitelje.