Na fotografiji je predmet odavno zaboravljen i zametnut negdje u dvorištu među starim željezom, a mogao bi poslužiti i danas. Kažem mogao bi, jer današnji moderan čovjek dvadeset prvog stoljeća, zarobljen desetak i više sati dnevno u četiri zida uz obavezan kompjutor, jedva čeka vikend ili godišnji odmor da iziđe u prirodu. Tada bi ovaj predmet mogao poslužiti skoro isto onako kako je služio odavno dok se čovječanstvo nije moderniziralo.
U Sonti ovaj predmet nosi naziv sađak. Eto još jednog traga koji nas po nazivu podsjeća na negdašnje prisustvo Osmanlija. Sačinjen je od željeza i bio je namijenjen za pripremanje hrane na otvorenoj vatri. Na njega se stavljala šerpa (laboška ili krstola) od željeza ili posude od gline (zemljane zdile i lonci) u kojima se pripremala hrana. Sađak je imalo svako kućanstvo. Redovito je bio okačen ispod okapine ambara, kakve šupice ili štalice, a po potrebi se skidao i stavljao na vatru. Vatra se ložila na dvorištu naravno od drva, granja, ostataka od cijele biljke kukuruza (kukuruzovine) i ostatka klipa kukuruza (kočanje). Takvih bogomdanih materijala je bilo u izobilju, te ih je ekonomično domaćinstvo nastojalo utrošiti baš na ovaj način. Na takav način se mogla i peći i kuhati skoro sva hrana, a bila je vrlo ukusna. Sađakom se služilo u vrijeme svih godišnjih doba. Zimi je bilo naročito ugodno stajati pored sađaka jer je vatra dobro grijala. Obitelj se redovito okupljala oko vatre i sađaka, a djeca su imala svoje rituale. Donosila su ogrjev za loženje, džarala po vatri, puhala u nju i palila tanke prutiće.
Sađak se stavljao radi kuhanja ili pečenja hrane i u velike zidane peći koje su se svakodnevno ložile radi zagrijevanja prostorija. Toplota se tako dvostruko koristila. Sađak je u peći imao ulogu da hrana ne zagori. Sjećam se da je mati cijelu veliku bundevu, iz koje je prethodno izvađeno sjeme, stavljala na sađak u veliku zidanu peć i tako se ona ispekla u vidu zdjele. U vrijeme zimskih mjeseci u tepsiju su se stavljale i dunje i jabuke i sve to stavljeno na sađak se ispeklo, a imalo je nezaboravnu aromu.
Čuvari i čuvarice vinograda, pudari i pudarice su ovaj rekvizit obilato koristili. Štoviše, to je bio obavezan dio njihove pudarske opreme. U tučanoj šerpi stavljenoj na sađak su topili slaninu izrezanu na kockice, dodavali crni luk, svježu papriku i rajčicu, sve to dobro ukuhali i dobili sataraš, odnosno bećar, kako se to kaže u Sonti. Kuhalo se svega i svačega, a pudarice su obavezno nosile i mladu piletinu koja bi uz netom ubrano povrće iz vrta uz vinograd božanstvenim mirisima mamila slučajne prolaznike. Sađakom su se puno služili pastiri, čobani (čuvari ovaca) i svinjari (čuvari svinja) kojih je u našemu selu nekada bilo mnogo. Oni su dugo vremena izbivali iz sela, daleko od svojih domova i sađak je bio obavezan dio njihove kulinarske opreme.
Ruža Silađev