Vrijeme je spravljanja zimnice u mnogim seoskim kućanstvima, a posljednjih godina, kako se sveopća kriza pojačava, ove aktivnosti sve su prisutnije i u gradskim sredinama. U domu Sonćanke Ljiljane Andrašić ovjekovječili smo kuhanje rajčice po recepturi njezinih predaka. 
»Danas je na redu kuhanje rajčice. Suprug i ja imamo neveliki povrtnjak, oteli smo ga od za nas prevelikog dvorišta. Obrađujemo ga iz zadovoljstva, a zauzvrat tijekom cijele sezone imamo vlastitom rukom uzgojeno povrće. Zasadili smo i dvadesetak voćki, neke su već i u rodu. Što je najbitnije, i voće i povrće nam je zdravo, nešpricano, pa koliko urodi, urodi. U dvorištu uzgajamo i petnaestak kokošaka, hranimo ih isključivo kukuruznom prekrupom. Od njih imamo dovoljno jaja za našu potrošnju, ponekad i pretekne. Znam da je uz umjetna hraniva veći prinos jaja, ali ova drugačije mirišu. Ovakav vid peradarstva, povrtlarstva i voćarstva na sitno baš nam i nije neko opterećenje, više nam je zadovoljstvo i relaksacija od poslova koje radimo za kruh«, priča Ljiljana dok pere, prebire i čisti od oštećenja plodove rajčice ubrane prije nekoliko minuta. 
Ne melje ih u jeftinom plastičnom strojčeku, kakvi su preplavili naše tržište, reže ih na komade. Baš kao i bake, prabake, čukunbake... prije oho-ho godina. Brzo je napunila kotlić i objesila ga na vatru.
»Intenzitet plamena kontroliram miješanjem tvrdih i mekih drva. Radim onako kako je radila moja majka, svekrva, a i njihove majke i bake. Ovako narezanu rajčicu kuham dok se ne raskaši, pa ju uz pomoć ručnog preša cijedim, malim ramom s valjkom prešam dok ne iscuri sav sok, a u prešu ostaju samo izgnječene ljuspice. Tako iscijeđen sok ponovno ide u kotlić i na vatru, pa se ukuhava do željene gustine. Nakon skidanja s vatre i vrlo kratkog prohlađivanja sok sipam u oprane i zagrijane staklene boce, čvrsto ih zatvorim. Potom ih smještam u korpu od pruća, obloženu starinskom velikom vunenom maramom i dobro ušuškam, pa tako ostanu dok se ne ohlade. Tek tada ih smještam na policu u špajzu«, priča Ljiljana perući posude koje je koristila.  
Mnogim njezinim prijateljicama nije jasno zbog čega se i dalje pridržava ove prastare recepture kad danas postoje spravice i načini za znatno ubrzavanje postupka. 
»Pitaju me što se zezam, što rajčicu ne smještam u hladnjak, pa na kraju sezone skuham svu odjedanput u velikom kotlu, ili što ju ne sameljem i kratko prokuham, uštedjela bih puno vremena. No, dobar dio njih ušteđeno vrijeme troši na Parove, Zadruge i što ti već znam kakve sve ne rijaliti programe i raznorazne isprazne serije. Mene ni jedno ni drugo ne zanima, rajčica je najukusnija kad se skuha neposredno poslije branja i što kažu stare žene, kad se dvaput kuha. Iskreno, puno su mi i draže ove aktivnosti, nego sjedenje pred televizorom ili za računalom. Nisam ovisnik niti o jednom, a obitelj je mojim proizvodima po starinskim recepturama prezadovoljna, što me jako raduje. Prije nekoliko dana u kotliću sam skuhala i pekmez od šljiva, onaj starinski, bez šećera, s ljuspicama, koje kad dođu pod zub neizbježno u čovjeku izazovu navalu emocija i sjećanje na djetinjstvo provedeno kod baka i djedova, na nezaboravne salenjake baš s takvim pekmezom, na sosinu supu s taranom, koja nigdje dalje tako ne miriše«, emotivno završava priču Ljiljana. 
Ivan Andrašić