Mom djedu je bilo posebno važno da svi imamo bicikle i oni nas nekako obilježavaju. Nikada nije bilo upitno kako ćemo do grada, ili do kanala, ili kod tete na drugi kraj grada. I uvijek svatko na svom biciklu. Mnogo je događaja koje pamtim iz djetinjstva u kojima je glavni akter ili bicikl ili ja na njemu. Malo mi je žao što se upravo svog prvijenca ne sjećam ali se sjećam svoje prve minike, pa dana kada smo drugar iz ulice i ja učili brata voziti bez pomoćnih kotača, a spoznaja zabačenih ulica iz vožnje je neprocjenjiva. Ostajali smo bez biciklova par puta, prvo brat bez super trkalice. Doduše, njega smo uspjeli naći. Sljedeći koji je nestao je moj biciklić kojeg su ukrali tati. Dugo sam bila ljuta, sjećam se. Onda nam je neki lopov hrabro ušao u kućno dvorište, pa je tu nestao mamin dvokotač. No, koliko da su nam krali djed bi nabavljao nove i uspomene su se samo nizale.
Vjerujem da sam dobro objasnila koji značaj svaka žbica ima u mom životu i sada možemo prijeći na radnju ovog značajnog datuma. Nekoliko godina je u meni rasla ideja o odlasku na more biciklom. Izazov nikad ljepši. More i bicikl. To i nije neko iznenađenje kada sam čovjek koji napiše ovakav uvod. Međutim, problem je bio u tome što nije bilo lako naći suputnike, a avantura u vidu pustinjaka nije bila opcija. Volim imati s kim podijeliti te trenutke sreće, zadovoljstva, lijepih želja, mračnih tunela, strašnih uspona i još ljepših susreta.
Glavni podaci
Kada se ekipa formirala, spletom raznih okolnosti nastao jedan neočekivan sastav, koji je i pobjednički kako će se ispostaviti, trebalo je odrediti cilj. Jasno, idemo biciklima na more ali koja je putanja i što sa svim što je trebalo isplanirati? Brzo je do nas došla informacija da se na Hvaru u osmom mjesecu održava Hvarski polumaraton i odmah je jedan član proširio izazov da idemo biciklima na more trčati hvarski polumaraton. Prihvaćeno je u istom momentu. Idemo na otok biciklom. Oko 650 km, pet dana pedalanja, sedam dana puta. Spavanje u Županji, Tuzli, Sarajevu, na ušću Neretve i naravno na Hvaru.
Šator ili tuđ krevet?
U startu smo odlučili da bude tuđ krevet, jer prije svega nećemo morati nositi šatore čime bismo povećali teret i smanjili ugodnost, a i brzinu kretanja. Doduše, sve smo zamišljalli kao lagano putovanje, cjelodnevno pedalanje, s puno usputnih uživanja i istraživanja. Dionicu smo podijelili tako da prosječna razdaljina koju prelazimo ide od 80 do 120 kilometara na dnevnom nivou, ovisno od uspona i umora. Našli smo u zacrtanim gradovima domaćine i put je mogao početi.
Prvi dan smo u Županju stigli i ranije nego što smo planirali i kod jedinog domaćina kog nitko od nas nije poznavao, a koga smo našli preko interneta. Odmah u startu smo dobili ono što bih svakom cikloputniku, pa i svakom čovjeku poželjela, a to je divnog domaćina i prije svega divnog čovjeka. Slaven je momak koji bi mogao dobiti najmanje jedan pun tekst sa svojim naslovom, ali dok to ne napišem spomenut ću da je sjajan tatoo majstor, drži odličan lokal u Županji, piše za djecu ali i za odrasle i ima ogromno srce. Netko koga upoznate preko neta i tko vam ostavi svoj stan na totalno raspolaganje je zaista izvanserijski. Ugađao nam je do krajnjih granica. Voljela bih kada bi nam pružio priliku da se revanširamo gostoprimstvom.
Prva dva dana pedalanja u glavi mi je bila misao da bi svatko mogao stići biciklom na more ukoliko bi to želio. Do Tuzle je isto bilo lako i uz sva usputna i nepažljiva skretanja bili smo prilično svježi. A zašto i kako smo skretali, morat ću ostaviti za naredni nastavak.
Gorana Koporan
