Treća praizvedba domaćih djela vojvođanskih mađarskih autora u Novosadskom kazalištu dramski je esej Konačna rasprodaja Ottóa Tolnaija. Ambivalentan uradak, interpersonalne naravi, u kojemu se vrstan pjesnik ogleda s dramaturgom po zadaći, nadvladavši pošiljatelja dramaturškoga pisma. Djelo naslovljeno s Végeladás na scenu je postavio redatelj Mihály Virág, a praizvedeno je 24. lipnja 1979. 
Tijekom izrade dramskoga predloška Tolnai se opredijelio postaviti ga i ispitivati unutar izazovnih obrazaca egzistencijalističke antidrame, omeđujući na taj način tlo kojim će rasprostirati duh vlastite poetike, duboko ga potapajući u mučninu. Tolnaijevi junaci su mahom klovnovske pojave, ili doslovce ljudske kreature – poput i drugih scenskih znanih nositelja beketovskih uzora. 
Dopiru do gledatelja iz opustošenog svijeta praznine, lišeni korijena, identiteta, sutrašnjice. Čim su više beznačajni – tim su veće upozorenje. Zrcaleći izgubljeno historijsko pamćenje i stvarnost lišenu smisla, ne prestaju govoriti, a ništa ne kažu, ponavljajući se. Otuda, sve je u njih jednako ništa, a život prelazi u stanje apsurda.
Kako zapaža János Aladics, glavnu ličnost predstave tumači jedan od najdarovitijih vojvođanskih mađarskih glumaca György Fejes, kojega publika na sceni voli i rado prihvaća, a stručna kritika neskriveno cijeni i visoko rangira, pa ipak, s ovim glumačkim ostvarajem kao da je gledalištu možda pružio i dao nešto manje no što je mogao [Dnevnik, 29. VI. 1979.], ali je i ovako njegov doprinos uspjehu ove izvedbe i znatan i prepoznatljiv. 
Premda je posve dobro intonirao misaonost ovoga tmurnoga dramskoga eseja redatelj Mihály Virág propustio je priliku da potrebnim skraćivanjem tekstualnog predloška na sceni još više i uspješnije učvrsti njegovu konzistentnost. Sve u svemu, predstava je ocijenjena kao značajan kazališni događaj, kojemu su pridonijeli svi njegovi protagonisti, pa tako i studenti, polaznici novosadske Akademije umjetnosti.