Mnogi Isusovi suvremenici su u nevjerici slušali njegove riječi i nisu mogli prihvatiti ono što je činio. Srca su im bila zatvorena njegovom Duhu, te na njega nisu gledali očima vjere, jer ono što je on naviještao zahtijevalo je više od samog slušanja. A vjere je kod mnogih manjkalo jer su potvrdu svega tražili u ljudskom razumu, Boga su htjeli smjestiti u ljudske kategorije i vizije. Budući da to nisu mogli, odbacili su ga. To se događa i danas. Čovjek robuje svojem razumu i ovozemaljskoj logici. Zatvara vrata vjeri i Božjem Duhu koji mu jedini mogu pomoći da se izdigne iz banalnosti ovoga svijeta i doživi Boga kao transcendentnog, kao onoga koji nadilazi sve i kojemu je sve moguće, koji se ne libi postati čovjek, a istovremeno ostaje onaj koji nas nadilazi. Otvorenost njegovu Duhu i srce puno vjere uvijek, pa i danas, jedini je način da prihvatimo i nasljedujemo ono što nam Isus govori.

Odbaciti ljudske predodžbe Boga

Ljudima je uvijek bilo teško prihvatiti Isusa i njegov govor, jer on iznosi istinu bez ustezanja, opominje, ali i hrabri, te uvijek nudi spasenje, ako se krene za njim i prihvati ono što naviješta. Tako on za sebe kaže: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta« (Iv 6,51). Naravno da njegovim suvremenicima nije bilo jednostavno shvatiti ovaj govor, jer nisu mogli pojmiti kako je to on kruh, kako je kruh njegovo tijelo i kako njega blagovati. To je i protivnicima kršćanstva u prvim stoljećima bila najteže shvatljiva istina zbog koje su na pogrešan način doživljavali kršćane te ih progonili.
I koliko god bilo teško razumjeti, istina je ta da kruh o kojem Isus govori jest njegovo tijelo, ono isto koje će biti uzdignuto na križ, a koje će učenici stoljećima blagovati za život vječni. To je nemoguće razumom dohvatiti i ljudskom logikom objasniti, to je nešto u što se mora vjerovati. A kako bismo mogli vjerovati moramo biti otvoreni za Božju drugačijost u odnosu na naše zamisli, kalupe, predodžbe. Isusovi suvremenici su imali određena očekivanja u odnosu na dolazak Mesije koja su zatvorila put prihvaćanju Isusa kao Božjeg poslanika. Njegova skromnost, način djelovanja, njegove riječi, sve je to bilo izvan onih okvira u koje je narod smjestio Mesiju. Pa su ga pokušavali uspoređivati s Mojsijem i prorocima, ali Isus je i od njih bio drugačiji. Ipak, najveća im je zapreka bila to što su poznavali njegove roditelje i rodbinu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ‚Sišao sam s neba?‘« (Iv 6,42). Nisu bili spremni prihvatiti da se Mesija objavljuje u jednostavnosti svakodnevnog života, nisu bili spremni odbaciti svoje zamisli i uvidjeti da Bog među ljude dolazi kao običan čovjek, nečiji sin, prijatelj, rođak. Na kraju im je bilo lakše odbaciti Mesiju nego vlastita očekivanja, zbog kojih su zatvorili vrata vjeri i čudesnom Božjem djelovanju. Zato odbacimo sve naše pokušaje stavljanja Boga u kalupe ljudskih očekivanja, nego vjerom prihvaćajmo svu čudesnost njegovog djelovanja u najobičnijim stvarima.

Kruh života

Isus i danas svaki dan iz svete hostije progovara da je on kruh života i poziva nas na blagovanje toga kruha. Isusovim suvremenicima bilo je teško shvatiti novost toga govora, a mi danas imamo drugi problem. Otkako znamo govori nam se da je Isus prisutan u svetoj hostiji, ali koliko razmišljamo o toj vjerskoj istini? Vjerujemo li zaista u to? Pristupamo li stvarno pričesti kao hrani za vječnost?
I mi danas Boga ukalupljujemo u svoje zamisli, očekujemo od njega djelovanje koje smatramo da je njega dostojno, a koje je usmjereno ispunjavanju naših želja i potreba, te zaboravljamo uzvišene načine djelovanja u kojima nam se očituje svaki dan. Euharistija je najuzvišeniji način Božjeg očitovanja i odgovor na stalno pitanje: »Gdje susresti Boga?«. Ona je mjesto susreta s Bogom i mjesto gdje se kršćanin snaži za život i djelovanje, za prihvaćanje nevolja, za mijenjanje sebe, za sve ono što kao kršćanin treba činiti. Euharistija je mjesto ispunjenja Kristovog obećanja da će svoje tijelo dati za hranu za život vječni. I uistinu: tko se hrani s euharistijskog stola Kristov je i živjet će u vijeke, ali i nahranit će se za sve što mu je potrebno u ovom svijetu. Krist će ga oboružati hrabrošću, ustrajnošću i vjerom da svijet vidi da tko jede od toga kruha pripada njemu.