Da je netko prije stoljeća ili čak pol stoljeća pitao za salaše uz cestu Sombor – Bezdan svi bi rekli: da, to su salaši Hrvata Bunjevaca. Da netko danas postavi to isto pitanje, odgovor bi bio posve drugačiji: da, to je tamo gdje Arapi kupuju salaše. A između ta dva posve drugačija odgovora stalo je nekoliko stoljeća povijesti ovih salaša. Od pustare Šivolja do današnjeg Bezdanskog puta na kome onih tipičnih salaša više skoro i da nema. A salaši zvani Bezdanski put jedno su od 15 somborskih salaških naselja. Ti salaši danas su urbana cjelina razvučena nekoliko kilometara duž državne ceste Sombor – Bezdan. Tako je danas, a nekada su bili rasuti u ataru, sve dok sa salaša polako nisu počeli seliti, kako sami kažu, »iz blata na asvalt«. No, bez obzira na to jesu li rasuti u nepreglednim njivama ili ušoreni duž ceste bili su to nekada salaši naseljeni uglavnom obiteljima Hrvata Bunjevaca, uz nekoliko obitelji Srba starosjedilaca. No, slika se počela mijenjati 90-ih godina prošlog stoljeća kada su se na te salaše počeli naseljavati ljudi s prostora Hrvatske, ponajviše Baranje i Bosne i Hercegovine. Pa i posljednih nekoliko godina kada su baš na Bezdanskom putu salaše počeli kupovati ljudi iz arapskih zemalja.
Stoljetna povijest
Na prostoru gdje je danas Bezdanski put nekada je bila pustara Šivolja. Prvi popis iz 1759. godine pokazuje da su tu živjele srpske obitelji, među kojima i Jerković i Vujković koje tu i danas žive i obitelji Hrvata Bunjevaca Grabin i Zetović, kojih više u tim salašima nema. Krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća tu su živjele obitelji Hrvata Bunjevaca Beretić, Budimčević, Dorotić, Kekezović, Parčetić... Stoljeće kasnije popis bunjevačkih obitelji nešto je duži – Altinger, Astaloš, Čuvardić, Delija, Džinić, Đurković, Firanj, Liščević, Lukić, Mormer, Ostrogonac, Paštrović, Paudić, Pekanović, Petreš, Peštalić, Probojčević, Radoš, Raič, Sekereš, Trnko, Šimon, Švraka… ali i nekoliko srpskih obitelji. Većina pobrojanih obitelji i dalje živi na ovim salašima. Početkom prošlog stoljeća Bezdanski salaši zvali su se po prezimenima ili nadimcima obitelji, pa su tako na Bezdanskom putu bili Dorotići, Vujkovići, Jerkovići, Rčkovi, Mala Pešta, Lisci, Šamići, Dabukovi. U to vrijeme na Bezdanskom putu kaštele su imali i bogati Somborci Bek, Bakrak i Veselovski. Stariji se sjećaju poslijeratnih godina kada je rušen Bakrakov kaštel, a opeka i drugi materijal korišteni su za gradnju Doma kulture. Taj Dom kulture desetljećima je bio centralno mjesto ovih salašara. Tu je radio dućan, stanica za otkup miljeka, kavana, organizirale se igranke, pripremale kazališne predstave, prikazivali filmovi. Onda su prvo iz Doma kulture otišli filmovi, zatim su salašari batalili glumu, pa odustali od igranki. Istrajale su kavana i dućan, ali ne dugo, pa je Dom kulture, iako prije nekoliko godina temeljito obnovljen, prazan i zakatančen, a na nekoliko puta ponovljen oglas za njegov zakup nitko se nije javio.
Crkva i kavane
Cestu su salaši dobili krajem 60-ih godina, struja je stigla ranije, telefoni tek 80-ih. Naravno, sve to u stoljeću iza nas. Te 60-te, 70-te, pa i 80-te bile su godine kada su salašari masovno bježali iz blata. Rušili su se stari salaši, a od materijala koji se dao iskoristiti zidali novi na asfaltu, ne od blata već opeke. Bilo je lakše asfaltom doći do grada i tržnice gdje se prodavalo ono što se proizvelo na salašima vrijednih domaćina, bilo je lakše živjeti na salašima sa strujom, djeci je bila bliža škola…I tako se popunjavala cesta između Sombora i Bezdana na kojoj je do masovnog izlaska salašara na asfalt bilo tek nekoliko salaša međusobno udaljenih i po kilometar. I bez obzira selili se na asfalt ili istrajavali u ataru, salašari su se godinama bavili samo poljoprivredom. Rijetka su bila djeca koja su nastavljala školovanje i oni koji su uposlenje potražili u nekom poduzeću ili kakvoj drugoj službi. I oni koji su radili najviše su bili traktoristi u zadruzi, ali bila su to vremena kada se moglo živjeti od dvije-tri krave u staji i nešto malo zemlje. A đaka je bilo, nije da nije. Ne tako davno, prije četiri-pet desetljeća, škola je radila i u dvije smjene, ali se u nju uglavnom išlo samo onoliko koliko se mora.
Nema više škole, Doma kulture, ali vjernika još ima. A imaju ovi salašari i svoju crkvu. Za to su se ponajviše sami potrudili. Od njihove želje iskazane župniku Ivanu Jurigi, pa do završetka i posvećenja crkve sv. Nikole Tavelića trebale su samo tri godine. Toliko je bilo potrebno da se osigura plac i novac za gradnju. Darovatelji su bili sami salašari, a prije svih Aranka i Pera Gromilović koji su darivali plac na asfaltu na kome je izgrađena crkva.
Voljeli su salašari svratiti i u kavanu, duž puta Sombor – Bezdan bilo ih je šest, a gosti u njima sa sviju strana. Često su se zatvarale u svitanje, a često su među posljednjim gostima bili salašarski bećari. Nije trebalo puno, već isto jutro kod predaje mlijeka ili kod kruha u dućanu, da se dozna čiji je to deran ili ne daj Bože čovik u Đermu, Pingvinu ili Odiseji u prilično veselom stanju dočeko prve pijetlove. Tako je bilo nekada, a danas niti ima kavana, niti onih nekadašnjih bećara što su znali i piti i momčiti se.
Z. Vasiljević
