Da odlaze mladi i stari, pojedinci i obitelji i tko mora i onaj kome baš i nije nužda i nije više vijest. Umjesto vijesti postala je to naša svakodnevica. A kakva je ona možda ponajbolje ilustrira jedan naslov koji sam pročitala (doduše, u novinama koje se tiskaju u Hrvatskoj), a taj naslov doslovce glasi »Odlaze ljudi, ne zato što nema novca, već zato  što nema nade«. I sve je rečeno. U ovih nekoliko riječi.
I zato me iznenađuju ljudi koji su za mjesto svog života odabrali ono odakle mi bježimo. A među tim odabranim mjestima za život je i Sombor u kome se skućilo dvadesetak stranaca. Kažu, na duže vrijeme. Tako je vođen ljubavlju svoje supruge Somborac  postao jedan Carlos iz Brazila, i to poslije života i rada na nekoliko kontinenata. Kaže, Sombor mu je baš grad po mjeri. Tih, miran, a lijep. S američkog kontinenta, ali onog njegovog sjevernog dijela, u Sombor je zapucala i jedna građanka Indiane. Sin i unuk koji žive u Somboru bili su dovoljan razlog da Catherine američki način života, u kome se, kako kaže, može kupiti sve, zamijeni mjestom gdje umjesto toga imaš drage i srdačne ljude. Skućila se u Somboru i jedna Eleonora iz Italije. Kaže, prosto se zaljubila u ovu zemlju, naučila jezik, spakirala kofere i promijenila adresu. A koliko se ovdje »primila« govori i to što je pokrenula blog ne bi li i drugim ljudima otkrila skrivene čari njenog novog kraja. Svi oni reći će da su oduševljeni Somborom, time što sve mogu uraditi pješačeći, što su ljudi prema njima uvijek srdačni, što je sve nekako usporeno i lagano. I sigurno. 
Gledamo li mi sada na iste stvari nekim drugačijim očima? Jer nešto tu ne štima. Nama se ogadilo sve. Toliko da ni obiteljski korijeni nisu dovoljno jaki da nas zadrže ovdje, a onda neki se ljudi, koji su na ovu bačku ravnicu pali iz tko zna kojih krajeva svijeta, ushićeno raduju svemu onome što vide.
A možda to i ne treba čuditi. Koliko puta smo i sami na nekom putovanju maštali kako bi baš taj grad bio idealno mjesto za nas, kako bismo tu bili sretni i ispunjeni. I rekla bih ipak nema to toliko veze s tim gdje smo već da smo. Da smo negdje izvan sebe, izvan onoga što jesmo, a ne želimo biti. Kao da to neko novo mjesto znači i neke nove i drugačije nas. 
Z. V.