Više od 25.000 sudionika, 25 godina, pet gradova i tri države – to je Mirovni kamp koji svake godine okuplja mlade iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije kako bi im pomogao prevladati teško naslijeđe rata i nacionalizma na prostorima nekadašnje zajedničke države. A ova mirovna priča počela je prije 25 godina kada je Komitet za ljudska prava i demokraciju iz Kölna počeo pružati potporu organiziranju mirovnih kampova. Prvotna ideja je bila da se mladima iz ratom zahvaćenih područja osigura da barem 12 dana u godini imaju tri obroka dnevno i siguran san. Kako se mijenjala politička slika i situacija tako je ovaj mirovni kamp dobio svoje drugačije obličje i postao je mjesto okupljanja mladih koji žele graditi mir i prijateljstvo u područjima u kojima je nekada bjesnio rat i koja i danas nose teret ratne prošlosti.
»Osim kampa u Splitu koji je organiziran za mlađe sudionike, ove godine mirovni kamp organizirali smo i u Monoštoru. To su već stariji sudionici, a tijekom šestodnevnog rada učili smo kako raditi na izgradnji mira i kako te ideje mira širiti dalje u svojim sredinama. Važno je na tome raditi i danas, jer još uvijek ima onih koji zagovaraju i propagiraju sukobe«, kaže Somborka Jelena Štulić, organizatorica kampa YU Peace.
A sredine iz kojih su došli i u koje su se vratili sudionici kampa su Vukovar, Srebrenica, Tuzla, Donji Vakuf-Uskoplje i Sombor.
Otklon od predrasuda
Vukovar, grad simbol stradanja, Donji Vakuf/Uskoplje i danas podijeljeni grad koji čak ima i dva imena, Srebrenica, grad u kome je ispisana jedna od najmračnijih stranica novije europske povijesti, gradovi su u kojima odrastaju mladi ljudi koji trebaju graditi neke nove odnose. U tome se moraju izboriti s predrasudama, aktulanom politikom, medijima, obiteljima. Mogu li oni to?
»Ideja je da mladima pokažemo da rat nikome nije donio ništa dobro, da im pomognemo da oni takve greške ne prave u budućnosti. Na žalost, još uvijek mnogo mladih ima predrasude, ali to je utjecaj što medija, što sredine, što njihovih vršnjaka. Naravno da ima i onih drugih i da nije njih ne bi bilo ni ovih kampova«, kaže Vlasta Marković iz Tuzle, koja na ovim mirovnim kampovima sudjeluje deset godina.
Danas je u ulozi jedne od voditeljica.
»Jedna od djevojaka iz kampa rekla je da joj je ovaj mirovni kamp promijenio način razmišljanja. I to je ta najvažnija stvar ovakvog okupljanja mladih. Ja sama nisam imale neke predrasude o drugima kada sam kretala u svoj prvi kamp. Vjerojatno je to utjecaj moje majke koja radi u nevladinom sektoru. Volim reći da se mi u Srebrenici svi volimo i nitko nema novca i meni je važno kada negdje odem da se čuje da mi stvarno normalno živimo i svi se želimo družiti sa svima«, kaže voditeljica kampa iz Srebrenice Nina Gagić.
Svijet mijenjamo od sebe
A da ipak tinja neka nova nada svjedoči i Avdo Zec iz Donjeg Vakufa/Uskoplja.
»Prvi puta sudionik mirovnog kampa bio sam prije deset godina i kada usporedim taj svoj prvi kamp i ove posljednje godine, rekao bih da je situacija ipak drugačija. Ovdje pokušavamo stvoriti što više pojedinaca koji će, kada se vrate u svoju zajednicu, polako mijenjati njenu sliku. Ovaj projekt daje jako puno. Možda ovi mladi odmah nisu toga ni svjesni, ali kada se vrate u svoje sredine uvide koliko im je ovaj projekt dao, koliko ih je promijenio. Uvijek trebamo početi od sebe, jer kako mijenjati svijet ako ne promijenimo sebe«, kaže on.
»Svi mi dolazimo iz zatvorenih sredina i svi prvi puta dolazimo s predrasudama. Tek kada sretnemo i upoznamo nove ljudi vidimo da mi nismo različiti, a upravo te različitosti ono su čemu se još uvijek daje pozornost u medijima. Mene osobno ovi kampovi su mnogo promijenili. Pomogli su mi da prevladam svoje predrasude prema ljudima druge nacionalnosti, vjere. Nadam se da ću ja i ostali mladi iz Vukovara koji razmišljaju kao ja takvo razmišljanje uspjeti prenijeti i svojim vršnjacima u našem gradu. Da prevladamo tu zatvorenost. Drago mi je i što ima ljudi koji se druže, ne stavljajući u prvi plan nacionalnost. Mislim da se polako sve vraća na staro, mada će uvijek biti pojedinaca koji će se potruditi da takvih skladnih odnosa ne bude«, kaže Biljana Erceg iz Vukovara.
Prvi puta sudionik mirovnog kampa bio je Hamed Suljić iz Srebrenice. Kaže, kada je čuo za kamp i njegovu misiju nije dvojio prijaviti se ili ne, a dvojbu nisu imali ni njegovi roditelji.
»Zajedništvo je nešto što želim. Mi mladi jesmo ta nada za bolje sutra, jer tog ‘bolje sutra’ bez mladih nema. Stari samo pričaju o prošlosti, jednostavno neki žive u 90-im. Ali njihovo je prošlo i za svoju budućnost moramo se mi boriti. Osobno, družim se sa svima i zapravo živim onako kako nas uče u ovom kampu. Kada se vratim u svoje mjesto, potrudit ću se da utječem i na svoje vršnjake da počnu razmišljati na drugačiji način«, kaže Suljić.
Nakon šestodnevnog kampa ovi mladi ljudi vratili su se u Vukovar, Tuzlu, Srebrenicu, Donji Vakuf/Uskoplje s voljom i željom da upravo oni grade novi i drugačiji svijet. Bez rata.
Z. Vasiljević
