Nedavno su u prijestolnici naše lijepe domovine, nakon dugotrajne rekonstrukcije, ponovno otvorena ulazna vrata i za posjetitelje, u dvjema značajnim kulturnim institucijama. Riječ je o Narodnom muzeju Srbije i o Muzeju suvremene umjetnosti. Obije one su bile zatvorene za posjetitelje petnaest dugih godina. Ako sad proteklo vrijeme računamo unazad, stižemo do kobnog doba za Republiku Srbiju, do godine 2003. Te godine u ožujku je ubijen premijer Vlade Zoran Đinđić. Iste godine, nakon izvanrednih parlamentarnih izbora, njegov nasljednik postaje Vojislav Koštunica, koji je funkciju premijera obnašao do 2008. godine. Najvjerojatnije, srozavanje dvije značajne institucije počelo je ranije, u doba kada »službeno nismo vodili rat«, a de facto svi resursi države su bili koncentrirani na ostvarenje jednog davnog regionalnog teritorijalnog projekta, koji se nije ostvario. U ta smutna vremena, od zvaničnika malo je tko mislio o nekakvim prašnjavim muzejima, pa bio to i Narodni muzej Srbije. Uz ime tadašnjeg najčešće »neobaviještenog« premijera za mene osobno se vezuju dva značajna događaja. Prvi se tiče našeg grada. Njegova Vlada je dala novce da se zgrada najstarijeg kazališta u zemlji sruši, skoro do temelja. Rekonstrukcija i dogradnja traje od 2007. godine, nešto više od jedanaest godina. Svakako, nagradno pitanje je: ako je rekonstrukcija (ne i dogradnja) tako važne institucije trajala 15 godina, koliko će trajati izgradnja jednog ipak provincijskog kazališta? Drugo: čime je nas zadužio ovaj pravni ekspert i premijer? Novim i do današnjeg dana važećim Ustavom Srbije. Naravno, to nije samo njegovo pojedinačno djelo, mogli bismo to kvalificirati kao »udruženo zajedničko djelo« nekoliko tada vladajućih stranaka. Ono što se tada skuhalo i danas je vruća tema, vidimo i slušamo iz dana u dan. No, da se mi vratimo Narodnom muzeju u Beogradu, njegovoj obnovi i Sokratu.

Kultna predstava

Dok sam još studirao, bio sam nekoliko puta u toj instituciji. Prvo: iz prirodne znatiželje da vidim što se čuva i izlaže u najvećem muzeju Srbije. Malo sam se bio iznenadio kada sam vidio umjetnički, grafičko-slikarski dio stalne postavke, koja mi se činila prilično skromna. Mislim da je bilo političke mudrosti i pameti, da se zbirka Vinka Perčića danas nalazi u našem gradu, gdje je bilo predviđeno da bude, imali bismo jednu od najjačih galerija u Srbiji, ali su nadvladale iracionalne emocije; po mom saznanju tadašnji tajnik gradske organizacije KPJ-a izjavio je »da neće neki ustaša imati galeriju u Subotici«. Poslije četrdesetak godina teško je ustanoviti što je istina, a što urbani mit. Činjenica da je Mimarin muzej vrlo posjećena galerija u Zagrebu i da je »Perčićeva zbirka« bila i na inozemnoj turneji. Mi smo je vidjeli u Pečuhu 1989. godine. U holu prizemlja Narodnog muzeja vidio sam i nekoliko kazališnih predstava. Najupečatljiva mi je bila monodrama u izvođenju za mene najboljeg srpskog glumca Ljube Tadića Obrana Sokratova i smrt. Tada,  kao i danas, na prizemlju je izložena antička zbirka, skulpture, torzoi, biste itd., savršen ambijent za jednu sjajnu predstavu. Obnova Narodnog muzeja tjerala me da na internetu ponovo pogledam, naravno samo snimku, te kultne predstave.

Kako bijaše na početku

Originalna drama postavljena je na scenu Jugoslovenskog dramskog pozorišta još davne 1968. godine. Snimka TV verzije na yutubeu postavljena je prije godinu dana. Ono što je iznenađujuće – ta drama je i danas vruće aktualna. Tvorci predstave koristili su originalna filozofska djela samog Sokrata i njegovog učenika Platona. Drama je bila toliko uspješna da ju je pogledao i tadašnji predsjednik Josip Broz Tito sa suprugom Jovankom. Radnja je podijeljena na četiri dijela –  iznošenje optužbe, Sokratov govor u svoju obranu, govor poslije osude: smrt, i kao završnica njegovo obrazloženje zašto ne želi pobjeći, mada su ga prijatelji na to nagovarali. Osnovne optužbe koje su iznosili tri atenska građanina su bile: ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država (tada demokratska), umije lošu stvar praviti boljom i kvari mladež. Pravi koncepcijski proces. Danas bi rekli: da ne vjeruje u vladajuću ideologiju koju nam serviraju svakodnevno. Kao drugo, veliki je propagandist, jer loše stvari prikazuje boljim i na koncu omladinu kvari »ideološkom drogom«. Primjera radi, stalno iznoseći povijesne neistine ili poluistine, te zaslužuje smrt. Sokrat u svojoj obrani kaže: »Najpraznoglaviji su oni koji su na glasu – državnici« i još jedna misao izrečena na koncu: »Bez pouzdanih partijskih drugova, pisanog prava i morala, teško onom koji ljude želi naučiti brže nego što oni sami mogu«. Interesantni su i komentari, vjerojatno mlađih gledatelja: »Tri loša ubiše Miloša; Druže Sokrate...uvijek bilo i bit će tako«, ili: »Ovdašnja srpska vlast nikad ovo neće prikazati nigdje«. Osim na netu. Zato, ako imate net, umjesto glupih turskih serija, posvetite jedan sat Sokratu. Ne plašite se njegove filozofije. I danas je aktualna i poučna.