Već duže vrijeme pratim kako su psi lutalice zauzeli ulice našega grada. Sve nešto mislim, kao to je samo poneki pas, pa opet naiđem na još neke i tako iz dana u dan. Što sami, što u čoporima, ali na svako malo ih ima. Da, znam nisu oni krivi, krivi su vlasnici. Nije mi jasno zašto ljudi koji imaju psa, hrane ga neko vrijeme, ili čak i ne hrane i onda ga puste na ulicu. Nikada nisam shvatila razlog tome. Zbog čega im je pas bio dobar dvije godine (ili manje ili više) i onda više nije? Možda mogu shvatiti da su ljudi siromašniji, ali mislim da se uvijek može naći nešto za prehraniti i psa. Ako se već nema i ne može, jer mnogi sami sebe ne mogu prehraniti, je li baš rješenje pustiti gladnog psa na ulicu? Po ulici hodaju i ljudi i djeca, i ima i onih koji se boje pasa. I mogu vam reći kako baš i nije ugodno kada nepoznati pas ide za tobom i njuška te i samo čekaš moment hoće li te ugristi ili ne. Neki dan sam kod Mlečne pijace susrela staricu koja jedva hoda i rekla bih krpi kraj s krajem, ali nosi rudu salame za pse i hrani psa lutalicu. Na cesti pored drveta mu je izrezala salamu i dala. Pas jedva dočekao. Kako ona reže on sve u sekundi pojede. I sad pitam, je li ta starica imala za nahraniti psa? Možda je na uštrb svog ručka, njega nahranila... 
Na temelju članka 20. stavak 1. Zakona o lokalnoj samoupravi vlasnici domaćih i egzotičnih životinja dužni su osigurati čuvanje i nadzor, njegu, ishranu, higijenske uvjete i liječenje životinja, te ne zagađivati okoliš i ne uznemiravati treće lice. U Azilu za pse pri JKP Čistoća i zelenilo ima mjesta za 250 pasa, što ni izdaleka nije dovoljno, jer po nekim procjenama na subotičkim ulicama, što u predgrađu što u naseljima, pa i samom centru Grada ima nekoliko tisuća pasa lutalica. Postoje i privatni azili za pse, ali to nije ni približno zadovoljavajući broj od potrebnoga. Iz gradskog proračuna proteklih godina se na godišnjem nivou u prosjeku isplaćivalo oko tri milijuna dinara građanima koje je ujeo pas na ulici. Kazna za vlasnike koji neodgovorno puste svoje ljubimce na ulicu iznosi između pet i deset tisuća dinara, no, očigledno ni to nije dovoljno. Jedino tijelo koje može kazniti vlasnika je komunalna policija. »Samo« treba pronaći neodgovornog vlasnika. Sve su to pravila i zakoni, koje u praksi ne poštuje nitko. Nije ova priča samo za Suboticu, nego se vrlo slični, skoro identični problemi javljaju i u drugim mjestima diljem Srbije. 
Imam osjećaj da ovdje nitko ni o čemu ne vodi računa, da gubimo kontrolu nad svim. Činjenica je da s druge strane imamo one ljude kojima su životinje važnije i imaju veća »prava« nego li ljudi. Sve nešto naopačke, nigdje pravog rješenja, a ako i imamo zakone ili eventualno rješenja, onda je pitanje koliko se ti zakoni poštuju u praksi. Dobrodošli u Srbiju. 
Ž. V.