Ljeto je, većina građana sada već uveliko planira na kojem će moru provesti svoj zasluženi godišnji odmor. Kako stara pjesmica kaže: »tko ima para, ljetuje na moru, tko nema – kući u lavoru«. Naravno, ima ljudi koji iz raznoraznih razloga uslijed ovih »pasjih vrućina« u srpnju i kolovozu ne vole ići na more ili ih nisu pustili usred sezone. Ja sam jedan od takvih. No, imamo mi naše more, našu rivijeru a to je Palićko jezero i njena uređena obala, divan park, odlični restorani itd. samo postoji jedan »mali ali«, a to je da je, po službenom upozorenju građanima, voda jezera i ove godine zagađena i svatko tko želi bućnuti u vodu to čini na vlastitu odgovornost, isto kao i ranijih godina. Znači, kako ću provoditi svoje penzionersko ljeto na Paliću zasad o tome mogu sanjati, kao i o povećanju penzije, ali ima nade. Zvaničnici raznih nivoa, već više puta su najavili ukidanje »Zakona o smanjenju plaća i penzija«, ali sada su odmori, parlament ne zasjeda itd. I kako ja sada da pišem o divnim ljetnim penzionerskim danima?! No, postoji još jedna ljetna tema o kojoj se vrlo rijetko piše: a to je ljetna građevinska sezona. I to je također moja tema još od rane mladosti, kada sam krenuo studirati arhitekturu na Beogradskom univerzitetu. U zgradu, ispred koje sjedi kip Nikole Tesle, zapravo su smještena tri tehnička fakulteta: na prizemlju Elektrotehnički, na katu Građevinski i mi »neki crtači«, kako reče jedan uvaženi profesor s Građevinskog, na drugom katu. U sredini zgrade katove je povezivalo jedno grandiozno stepenište, a iznad ulaza na naš kat starije kolege studenti su nas dočekali s velikom parolom »lasciate omnia speranca« što je zapravo citat iz Danteovog Pakla, natpis koji stoji iznad ulaza u pakao: »tko tu prođe, gubi sve nade« (slobodni prijevod autora). Vjerojatno nisu mislili na ljetne vrućine po kojima graditelji trebaju raditi.
Arhitekt, kako to gordo zvuči
Na službenom prijemu brucoša u velikom amfiteatru uvodni govor držala nam je tadašnja dekanka, pamtim samo ove njene riječi: »ja vam neću govoriti o tome kako je to činio dekan Prirodnomatematičkog fakulteta; koji je pola sata govorio o tome kako se upotrebljava engleski WC, jer to ćete ubrzo svi saznati«. I doista, na prvoj vježbi iz predmeta Osnovi projektiranja dobili smo zadatak isprojektirati jedan zajednički sanitarni čvor (službeni naziv grupe WC-a s lavaboima), a trebali smo izraditi i njegovu maketu. Na koncu studija radili smo urbanistički projekt dijela Beograda, konkretno jedan veliki tržni i zabavni centar u beogradskoj općini Zvezdara. Znači, prešli smo projektantski put: od toaleta do suvremenog grada. Kada sam se javio na rad glavnom inženjeru izgradnje u nekadašnjem GP-u Integral, umjesto da mi kaže: »dobrodošao kolega« on se uhvatio za glavu i rekao je: »što da radim sada s Vama?!« pa poslije kratkog razmišljanja reče: »idite na gradilište ‘Jasibara’ i javite se šefu gradilišta, on će Vam reći što da radite«. Svoju aktivnu graditeljsku karijeru završio sam u blizini, na Građevinskom fakultetu. Znači, od (Jasi)bare do fakuteta. Sada, kada slučajno sretnem nekog bivšeg kolegu, ne u crkvi nego u hladu neke terase, pitaju me: »u penziji si, radiš li ti što u građevini?«. Ja obično odgovorim: »tu i tamo nešto, uglavnom savjetujem sitne graditelje, bogatiji se zovu i investitori, koji s najmanje uloženih sredstava žele sagraditi kule i gradove«.
Privatni i javni radovi
Kako prolazim biciklom ulicama Kertvaroša, na svakom koraku vidim hrpe građevinskog materijala kao i građevinskog otpada zvani šut. Znači, građevinska sezona je u tijeku i na vrhuncu. Tako ne miruju ni izvođači državnih investicija ili poluinvesticija sa stranim kapitalom. Ne prođe dan da neki zvaničnik, uglavnom najviši, ne otvori neko novo gradilište ili presijeca vrpcu prilikom stavljanja u pogon neku, za taj dio republike, značajnu tvornicu ili pogon. Tu i tamo kaže se i cijena dotične investicije, ali bez ostalih pouzdanih podataka ta informacija nema neku naročitu težinu. A upravo to je jedno od najčešćih pitanja privatnika koji su se uputili u avanturu građenja, dogradnje, renoviranja: koliko će (me) to koštati, i kako može biti jeftinije? Najčešće već odavno na ovakva pitanja odgovaram floskulom: »građenje treba koštati koliko košta, ako želiš jeftinije bit će ti skuplje«. Neki ovakav odgovor smatraju blago rečeno neozbiljnim, ali do ovakvog rezultata došli smo kolege i ja radeći svojevremeno u odjeljenju »Razvoja«. Kod javnih, državnih radova situacija je drugačija: najčešće se operiše s brojkama koje su manje od realnih da bi neka »važna investicija« bila prihvaćena od strane donosioca odluka. Zatim dolazi do promjene plana, nepredviđenih radova itd. Naravno, kada se troše državni novci, uvijek se može »uštinuti neka svotica« koja se pretvara u privatnu svojinu. Naravno, to su činile samo prethodne političke garniture. Mi sadašnji smo pošteni i nevini kao tek rođeno jagnje! Vjerujte mi, danas potpuno shvaćam natpis starijih kolega na početku studija.
