»Subotica je danas suvremena, urbana, multinacionalna, multikulturalna i multikonfesionalna zajednica. Zajednica građana s razvijenom mrežom kulturnih, obrazovnih i zdravstvenih ustanova. Kao gradonačelnik grada Subotice mogu reći da doprinos koji Subotica kroz svoj razvoj daje napretku države nije zaboravljen i da smo to vidjeli kroz ove dvije godine kroz nesebičnu pomoć Vlade Republike Srbije i Vlade Autonomne Pokrajine Vojvodine«, rekao je, među ostalim, gradonačelnik Subotice 12. srpnja tekuće godine tijekom predstavljanja dvije godine rada gradske vlasti.
Pročitavši ovo, prvo sam u sebi, a zatim i naglas, reagirao zaoštrenom retorikom (čitaj: psovkom). Analizirajmo dio po dio citiranu gradonačelnikovu izjavu:
1. Subotica je danas suvremena – riječ suvremena označava nešto što se zbiva u sadašnjosti, što je u skladu sa sadašnjim vremenom. A što se zbiva u Subotici u sadašnjosti? Masovno iseljavanje čitavih obitelji, mladi i obrazovani napuštaju grad zauvijek, demografska struktura iz dana u dan je sve nepovoljnija (ne samo zbog starenja stanovništva). Takva je suvremena situacija i u cijeloj zemlji. Znači – Subotica ne zaostaje, u toku je s aktualnim, sadašnjim kretanjima – suvremena je.
2. Subotica je urbana – ako se ovdje asocira na redatelja Jánosa Urbána, onda je Subotica stvarno urbana, inače se to, osim za pojedine dijelove grada, ne može reći. Vodovod, kanalizacija, asfaltirana ulica (s ivičnjacima s obje strane!), mislene su imenice za brojne stanovnike grada.
3. Subotica je multinacionalna – na sreću – unatoč svemu što se tu zbivalo od »događanja naroda«, »dijeljenja sendviča za put«, do ratova »u kojima nismo sudjelovali« – još uvijek jest.
4. Subotica je multikulturalna – ako se pogleda nacionalni sastav stanovništva grada, da, inače sve više prevladavaju etnički poduzetnici koji svojim djelovanjem umnogome pridonose stanju da sve više živimo jedni pored drugih, a ne jedni s drugima. Sve se rjeđe čuje ono nekadašnje svakodnevno subotičko »Dobar dan, jó napot – izvolite, tessék«. Pri tome se njegovanje kulturnih tradicija i osobenosti ovdje egzistirajućih naroda/narodnosti često svodi isključivo na ruralno naslijeđe što nerijetko prelazi u kič (kič bi se mogao mjeriti stupnjem banalnosti svojih asocijacija), kao da u ovom gradu nikada nije bilo i građanske tradicije. 
5. Subotica je multikonfesionalna – i ova tvrdnja je točna, samo što ponekim »pravovjernim« smeta džamija »jer je počela islamizacija grada«, a novi pravoslavni hramovi se grade u kvazibizantskom stilu što na ovim prostorima nije bio običaj (zar su ovdašnji starosjedioci pravoslavne vjere »zastranili« gradeći drugačijim stilom?). S druge strane, utjecaj crkvi sve je veći u brojnim područjima života, iako smo se klauzulirali kao sekularna država.
6. Subotica je zajednica građana s razvijenom mrežom kulturnih, obrazovnih i zdravstvenih ustanova – s napomenom da je najbitniji uvjet za čvorišta tih mreža (mjesta ravnatelja) politička podobnost, a ne sposobnost. To je najočiglednije kod »mreže kulturnih ustanova« (samo poneki primjeri: Art kino Lifka, Suvremena galerija, kombinacije oko Fondacije Danilo Kiš...) Uostalom, izjava gospođe iz gradske vlasti zadužene za to područje da »za bavljenje kulturom nije potrebno neko posebno obrazovanje« najbolje to oslikava. O stanju mreža obrazovnih i zdravstvenih ustanova i njihovoj razvijenosti drugom prilikom, bilo bi predugačko.
7. »Kao gradonačelnik grada Subotice mogu reći da doprinos koji Subotica kroz svoj razvoj daje napretku države nije zaboravljen i da smo to vidjeli kroz ove dvije godine kroz nesebičnu pomoć Vlade Republike Srbije i Vlade Autonomne Pokrajine mogu Vojvodine«, reče gradonačelnik (može mu se, naravno!), što bi značilo da postoji, kako se to danas popularno (perfidno?, populistički?) kaže da postoji prohodnost po vertikali lokalna vlast – pokrajinska vlast – republička vlast.
Na kraju ovog sata anatomije može se zaključiti da ove i ovakve gradonačelnikove riječi namijenjene subotičkoj javnosti zvuče kao stihovi čileanskog pjesnika Neftalija Ricarda Rejesa Basualta, poznatijeg kao Pablo Neruda:
»Sad hoću reći ono što ti želim reći, da bi me čula onako kako želim da me čuješ!«
Atila Dunđerski