Nekada su salaške škole podizane na lijepim i zanimljivim lokacijama, uvijek po nečemu osobenim, najčešće po tome što su bile uz put i na gredi. Šokčićeva škula napravljena je krajem devetnaestog stoljeća na uzvišici u blizini dola, nabijanjem širokih zidova od zemlje na visoko podignutim temeljima od cigala, te i danas čvrsto stoji, sada kao stambeni objekt uz put između Mišićeva i Đurđina. Zgrada je iz tadašnjih vremena ostala pokrivena biber crijepom. 
Podignuta je na zemlji Šokčićevih, po čemu je ponijela ime koje je do danas ostalo. Lanac zemlje za izgradnju škole poklonio je Šokčić, ostalo je zabilježeno kao predanje u đurđinskom ataru, koje je od starijih u obitelji predano i Ivanu Horvackom, u vrijeme kada ni slutio nije o vlasništvu nad ovim objektom, već je ovdje bio đak. Ivan je u Šokčićevoj škuli završio četiri razreda niže osnovne škole do 1963. godine. Bio je u posljednjoj generaciji učenika prije zatvaranja ove škole. Fotografija iz prošlih vremena prikazuje učenike koji su je pohađali 1962. godine. Ivanova supruga Jelena također je školovanje započela u Šokčićevoj škuli, no već naredne godine su đaci usmjereni ka školi u selu. Nakon što je škola zatvorena, objekt je prodan. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća od prethodnog vlasnika kupio ga je Josip Horvacki, a naslijedio sin Ivan.
Škole u ataru (a ne gradu ili selu) ljudi kroz vrijeme zovu salaškim, jer su pravljene u salaškim šorovima s dugim nizom salaša i mnogo djece. Suvremenicima je teško zamisliti takav ambijent iz devetnaestog i prvih desetljeća dvadesetog stoljeća, jer je raseljavanje salaša odavno započelo, a time i nestanak ovih škola u atarima.