»Ako ne želiš riješiti neki problem, formiraj komisiju.«

Ova izreka s bradom u slučaju imenovanja vršitelja dužnosti ravnatelja Suvremene galerije Subotica na posljednjoj sjednici Skupštine grada (utorak, 17. srpnja) modificirana je u načelo: ako želiš da sve izgleda po zakonu, dopusti da dođe do nekih povreda u proceduri u procesu njegova provođenja.
Kakvih povreda, tko je za to odgovoran? To gradonačelniku Bogdanu Labanu, koji je obrazložio razrješenje dužnosti kao blaži izraz za smjenu dosadašnje ravnateljice Suvremene galerije Nele Tonković, ne samo da nije bitno nego mu takva pitanja djeluju kao performans koji ima remetilačku svrhu u provedbi unaprijed zacrtanog cilja: u dogledno vrijeme raspisivanja natječaja za obavljanje ove dužnosti kako bi sve, je li, bilo (u)rađeno po zakonu.
U tom bolesnom vakuumu, a s obzirom na to da je Neli Tonković istekao mandat, Srpskoj naprednoj stranci (SNS) u pomoć je pritekao Savez vojvođanskih Mađara (SVM) predloživši Árpáda Blaskóa kao kadrovsko rješenje koje će pripomoći funkcioniranju Suvremene galerije dok procedura ponovno ne stane na zdrave noge, odnosno dok se ne raspiše natječaj za ovu funkciju. Da stvar za Labana i njemu iste, a prilikom glasovanja bilo ih je 35, u ovoj proceduri bude lakša i kod dosadašnje ravnateljice, kako je naveo, došlo je do »malog zamora energije« što je, kako je opet rekao, dovelo do toga da je kultura u Subotici »počela malo da slabi«. Kako je Laban utvrdio mali zamor energije kod Nele Tonković i što točno znači da kultura u Subotici malo slabi, odnosno kakve veze ima njena funkcija s općom snagom kulture u gradu, pitanja su na koja su odgovori poznati kao i kod fantomske ozljede procedure.
To što se u otvorenom pismu protiv razrješenja dužnosti Nele Tonković s mjesta ravnateljice Suvremene galerije među pedesetak imena nalaze povjesničari umjetnosti, kustosi, umjetnici i drugi ljudi iz struke i javni djelatnici iz Subotice, zemlje i inozemstva Labanu i njemu trideset petoro istih bitno je i razumljivo koliko i argumenti Asocijacije Nezavisne kulturne scene Srbije protiv ove odluke Skupštine grada. A i u jednom i u drugom tekstu prepoznatljivo i razumljivo je ono što Labanu i njemu istima nije: Suvremena galerija jedna je od rijetkih institucija koja je za mandata Nele Tonković, da se poslužimo gradonačelnikovom dijagnozom stanja, kulturu u Subotici malo ojačala i koja je odabirom izložbi i sudionika tribina pokazala da kultura može (treba i mora) kritički promišljati o svakodnevici i koja je stoga ovu ustanovu uvrstila u red najpoznatijih i najboljih u ovoj zemlji.
Bit će, međutim, da je upravo kritičko promišljanje o svakodnevici, a koje se ponekad u Suvremenoj galeriji očešalo i o aktivnosti aktualne vlasti, kao i javni istupi (tekstovi) Nele Tonković na istu temu presudno utjecalo na to, kako je to Bogdan Laban živopisno objasnio, da se »karte malo promiješaju« kako bi došli ljudi »s više entuzijazma koji će napraviti rezultat u odnosu na dio zajedničkog tima«. To što Nela Tonković nije ni u dresu SNS-a ni SVM-a samo je novom vršitelju dužnosti ravnatelja Suvremene galerije olakšalo put da i on, kao i kum Diklić, »malo vježba«. Kulturu. Baš kao i agronom Art kino Lifka.
Z. R.