Prošlo je najmanje 270 godina otkako je u ovom podneblju postavljen i izveden prvi scenski igrokaz na hrvatskom (tada se govorilo dalmatinskom) jeziku, i to u Subotici. Pisani i povijesno ovjerovljeni navodi o tome potječu iz pera više povjesničara i drugih poznavatelja građe i prilika što su vladale u ovoj oblasti. Drugačije rečeno, bilo je razdoblja kad su se Hrvati u svim prigodama službeno obraćali sunarodnjacima na svojem, materinskom jeziku. (Ne valjda Nijemcima, Mađarima i drugima u ovoj nizini!) I ne samo s kazališne scene. Tim više zaprepašćuje svaki pokušaj kada se ove činjenice hoće prešutjeti, ili čak i osporiti.
Postojala su, dakle, razdoblja u Hrvata ovog podneblja kada je bilo mjesta za njegovanje kultiviranog ogledanja u cjelokupnom prostoru tzv. visoke kulture, pa i kazališnog obraćanja sebi i drugima između lijeve obale Dunava i desne obale Tise, pružajući nam znakovit pregled o našim uzbrdičnim i nizbrdičnim pregnućima i doraslostima, o stvarnim sposobnostima za očuvanje i opstanak hrvatskog jezika, tradicije, kulture i uljudbe koja nas je iznjedrila, u uvjetima kada ovu nizinu trebamo znati dijeliti s onima koje je sudba, također, ovdje zadesila.
Otuda se nakon svega može reći: Hrvati ovoga podneblja čvrsto vjeruju u opravdanost ispunjenja svojih prava (ponovnog) osnutka profesionalne hrvatske kazališne scene. A ono što se ubuduće ne bi smjelo tolerirati jest »postupno mirenje« sa stanjem duha, koje je subotičko HNK pet godina nakon osnutka (1945.), bez mnogo zapitkivanja i objašnjenja, preko noći svelo na Hrvatski ansambl, a potom u Srpsko kazalište. Na taj način je ušutkana institucija namijenjena manjinskom hrvatskom narodu postavši dijelom infrastrukture većinskog naroda.
Tražeći put do kazališne scene
Slijedom predstava što ih navode, s pozivom na Historia domus subotičkog samostana i još uvijek nedovoljno sagledan opus niza drugih dokumenata (Iványi, Haverda, Ulmer, Magyar, Sekulić, Ujes, Bartolović, Evetović, Rackov, Buljovčić, Šarčević, Lederer, Ivančić, Gerold, Mačković, Miković i dr. ova su scenska uprizorenja mogla biti nagovještajem nastupa novog doba, ohrabrujući interese, potrebe i nastojanja što se bespovratno odvajaju od vojničko-feudalnog ustroja lokalne zajednice, podupirući nastojanja građanskog sloja i njegove težnje prema urbanom načinu života.
Taj se sloj, u nastajanju, prestaje prepoznavati u pukom ispunjavanju vojničkih zadaća i graničarske uloge i ne želi se dovijeka baviti samo stočarstvom i obradom zemlje već sudjelovati i u razvoju trgovine, obrta i novčarstva, te u zanimanjima i zvanjima poput učitelja, odvjetnika, mjernika, liječnika, ljekarnika i dr. za što je bilo potrebno obrazovati se, omogućiti nove, drugačije obzore i spoznaje o svijetu.
Učinak kazališta za očuvanje hrvatskog jezika i književnih djela pisanih za scenu koja djelatno ostvaruje sebe u svakodnevici ovoga podneblja potrebno je sagledavati razborito i odmjereno, ali i kompleksno, napose bezuvjetno kroz ovdje stečena (manje-više bolna i nerijetko obeshrabrujuća) iskustva iz prošlosti, u sadašnjici kakva god ona jest, radi budućnosti koju nastojimo ostvariti, tu gdje smo svladali vještinu opstanka s oboda, s ruba, prostorno znatnije udaljeni od središta matičnog naroda.
Držeći se vlastita jezika, mimo svake sumnje presudno važnog medija u kojem ne prestajemo ostvarivati nacionalni identitet, budući da se u njemu rađamo, postajemo i jesmo jedno s našim središtem. Gubljenjem jezika, najčešće zauvijek, gubimo hrvatski identitet budući da jezikom uspostavljamo sve što je nacionalno, pa i medij nacionalne (dramske) književnosti, kao njegove važne egzistencijalne provjere i potvrde, na kazališnoj sceni, razumije se.
Gubitak identiteta bolniji s većom sviješću o pripadanju
Ukoliko materinski jezik izostane, gasi se presudno bitna identifikacijska odrednica, namjesto koje se ucjepljuju osjećaji raspolućenosti i osobne i kolektivne marginalnosti. Stoga je književnost hrvatskih manjina istodobno izraz duha i provjera opstojnosti matičnoga jezika kojemu pripadamo, kroz sraz s drugim čimbenicima navlastitoga manjinskoga položaja naspram većinskog okruženja.
Prestanemo li govoriti, pisati i živjeti u materinskom jeziku, prestanemo li danomice ustrajavati na uspostavi komunikacije unutar sebe, na rubu, na obodu i dakako prema središtu – mrtvi smo i glede ruba i glede matice, a gubitak identiteta utoliko je bolniji što je veća i izraženija svijest o pripadanju. Tamo gdje te svijesti nema, gdje je ona ustupila mjesto općehvaljenoj višejezičnosti, prije ili kasnije će prevagu zadobiti jezik većinskog naroda, kada će se i na djelu pokazati uistinu nezadrživa, brzonastupajuća pravocrtna asimilacija.
Iz tih (i drugih još!) razloga hrvatsko književno pismo nastalo na limesu, na rubu, u području izmiješanosti i stapanja, neprestanog doticanja i razdvajanja među narodima nužno stoji i naspram kulture većinskog, ali i drugih manjinskih naroda, a istodobno i naspram kulture matičnog naroda, budući da nerijetko bez vidljiva rezultata traži sebe u sveukupnosti hrvatske književnosti. Možda češće no što se ondje uspijeva prepoznati, napose kada se u jednom razdoblju tijekom druge polovice XX. stoljeća pričinilo – odzvonilo je i riječi i tekstu, dočim su dramskoj književnosti zaprijetili tzv. novi redateljski koncepti.
Tragajući tobože za hrabrim i prevratničkim pismom, u uvjetima kada se cjelokupna kazališna književnost iscrpla i istrošila, a publika od njih zamorila, redatelji su pokušali »preuzeti svu vlast u kazalištu«, te je kao dramski predložak moglo poslužiti bezmalo – bilo što! Ukoliko ima paraf redatelja. Pokazalo se, međutim, da je taj koncept loš i beznadno isprazan! Napose, nije li već četiri milenija uloga kazališta – nekomu govoriti o nečemu. A kako o tome sa scene govoriti bez riječi? Teško! Proglašavanje dramskog teksta nepotrebnim i njegovim prepravljanjem do neprepoznavanja urodilo je njegovim poništavanjem. Jednako tako i riječi. Materinske, napose.
I mjesto onih koji su nam prethodili, poput i mjesto onih koji tek trebaju doći, a ovo će se samo onda pobliže moći utvrditi kada započne proces sustavnog sučeljavanja i prožimanja književnih djela nastalih u ovom podneblju, tijekom svih razdoblja i njihovih poetika, s djelima koja već jesu dio hrvatske književne sveukupnosti, te kada se uspostave usporedbe različitosti i sličnosti unutar književnohistorijskih, književnojezičnih i književnokritičkih obzora, vrijednosnih sudova i stilsko-estetskih obilježja i postignuća.
