Svima nam je dobro poznato Isusovo čudo u kojem je nahranio više od pet tisuća ljudi s pet kruhova i dvije ribe (usp. Iv 6, 1-15). Ipak, slušajući o njemu svaki put možemo otkriti neke nove dimenzije i poruke koje nas potiču na rast u vjeri i kršćansko djelovanje u svijetu.
Umnažanje kruha
Čudo umnažanja kruha koje opisuje evanđelist Ivan prepuno je simbolike. Isus ovdje nastupa kao domaćin i, prema drevnom židovskom običaju, blagoslivlja hranu koju će podijeliti. Takvim nastupom na neki način upućuje na svoj identitet. On, kao Sin Božji, gospodar je svega i samo on može od malo hrane nahraniti mnogo ljudi, jer njegova božanska moć nadilazi sve nama poznato i logično. Evanđelist naglašava da je na mjestu čuda bilo mnogo trave. Trava upućuje na mesijanska vremena, jer, kako kaže prorok Izaija, u mesijansko vrijeme pustinja će postati vrt i biti plodna. Nakon što se narod najeo preostalih ulomaka ostalo je dvanaest košara. Broj dvanaest broj je apostola, onih koji će Božjim narodom učiniti i druge narode koji nisu dio Izraela pronoseći Božju riječ. Apostoli prikupljaju što je ostalo od hrane koju je Isus umnožio. Tako nije bilo samo za one koji su se zadesili oko Isusa, ostalo je još čak dvanaest košara kojima se može nahraniti još dosta ljudi. Apostoli su ti koji su, nasljeđujući Isusa primili kruh Božje riječi, ali ne samo za sebe, nego im je ostalo da ga mogu dijeliti i dalje. A što ga budu više dijelili on će se umnožavati i Božja riječ obići će svijet, njome će se nahraniti mnogi narodi i mnogi će povjerovati u Isusa Krista, te se priključiti novom Božjem narodu koji izlazi izvan granica Izraela.
Odricanje
Ovo čudo uči nas kršćanskom načinu razmišljanja i djelovanja. Isus, prije nego je nahranio mnoštvo, želi vidjeti s čim raspolaže. Jedan dječak ima malo hrane, zanemarivo malo prema broju okupljenog naroda. Obeshrabrujuća situacija s ljudske točke gledišta, ali ne i s Božje. Iako nije bilo dovoljno, dječak spremno daje kruh i ribe. No, Isus čini ne samo da je dovoljno, nego i da pretekne. Nije bit bila u tome posjedovati dovoljno da bi se svi nahranili, nego posjedovati dovoljno ljubavi da bi se svoga odrekli.
Tako nas ovaj događaj uči kršćanskoj darežljivosti. Nije bit našeg darovanja da nahranimo sve gladne, obučemo i obujemo sve gole i bose. Nikada nećemo imati dovoljno da to učinimo. Bit je darovati, odreći se, otkinuti od sebe iz ljubavi prema Isusu i bratu u potrebi, a Isus će učiniti da to bude dovoljno. I nije tu riječ samo o materijalnom davanju, hrani, odjeći, obući, nego i onom drugom. Ljudi su nekada gladni ljubavi, pažnje, razumijevanja, utjehe. Često zbog toga postaju ogorčeni, nabusiti i neugodni za druženje. Kršćanin u sebi mora pronaći dovoljno ljubavi i vremena da pristupi bratu, sasluša ga, otrpi njegovu nervozu i loše ponašanje, da mu pruži bratsku ruku i pomogne mu da snagom ljubavi postane bolji i prihvati ono što je Bog stavio na njegov put. Kršćanin je onaj koji se treba odricati za drugog, ali to odricanje mora biti iz ljubavi. Kada se odreknemo, Bog će umnožiti i neće nam manjkati ni kruha ni slobodnog vremena, ni strpljenja ni razumijevanja, a onima oko sebe donijet ćemo Isusa. Po tome kršćani trebaju biti prepoznatljivi u svijetu.
Euharistijska hrana
Da bi kršćanin mogao odgovoriti svom kršćanskom pozivu, da bi mogao biti spreman dijeliti ono što posjeduje s onima kojima je potrebno i sam mora primati. Davati sebe drugima, pružati ljubav, razumijevati, davati podršku, biti strpljiv i odricati se za drugog iscrpljujuće je i ponekad čovjek klone, nema snage stavljati drugog ispred sebe. Zato nam je Isus ostavio hranu koja nas snaži, koja nam pomaže da budemo onakvi kakvi smo potrebni Kristu u ovome svijetu. Ta hrana je euharistija u kojoj nam se Krist nesebično daruje i poziva nas da se okupljamo na euharistijsko blagovanje kako bismo pronašli snage i poticaja na kršćansko djelovanje u svijetu. I kao što je umnožio sedam kruhova i njima nahranio pet tisuća ljudi, tako danas čini isto čudo i biva prisutan u svakoj hostiji, te se daruje svakom vjerniku koji ga u pričesti želi primiti i u vjeri prihvatiti da u tom komadiću kruha doista živi Bog.
Važno je da kao vjernici shvatimo nužnost euharistije za naš kršćanski život. Velike izazove i zahtjeve naša vjera stavlja pred nas, Krist od nas mnogo očekuje. Nećemo moći ispuniti te zahtjeve ako se budemo oslanjali samo na vlastite snage. Zato imamo euharistiju i živog Krista pod prilikama kruha i vina.
