Čišćenje depoa i podrumskih prostorija današnjeg Pokrajinskog zavoda za zaštitu prirode (Novi Sad, Radnička br. 20a), na što su nedavno orno pristali (skoro) svi zaposleni postalo je, uz puno znoja, i laka zabava. Svatko od nas pronašao je, uz puno prašine, smeća i šuta, neki dokument koji je odavno tražio, muzejski predmet koji mu je baš zanimljiv (pa će ga prebaciti u ured) ili smo se svi istovremeno nostalgički sjećali kolega kojih više nema, odnosno o kojima slušamo samo priče.
U memljivoj prostoriji, kojoj tepamo ime »centralni depo«, ali je ustvari prostor za sve i svašta, pronašli smo teško željezno okno za koje smo odmah ustvrdili da pripada nekadašnjoj tvornici, na mjestu na kojem je, nakon što je srušena 1994. sagrađen Pokrajinski zavod za zaštitu prirode, i u koji je istovremeno premještena prirodoslovna zaostavština koja se do tada nalazila na Petrovaradinskoj tvrđavi. Svi su znali da je u pitanju bila »keksara«. Ubrzo smo pronašli i ove fotografije ostataka tvornice prije njezina konačnog rušenja, načinjene 22. kolovoza 1989. Pet godina kasnije, na njezinom mjestu sagrađen je Pokrajinski zavod za zaštitu prirode. Jedan od uvjeta izgradnje bio je očuvanje pojedinih graditeljskih elemenata stare tvornice, i to je ispoštovano u izgledu i konstrukciji prozora Zavoda.
Od Lovrekovića, preko Franka do Danubiusa
Nekoliko dana prije pomenute akcije čišćenja, na Trgu slobode u Novom Sadu otvoren je Food Planet, čiji je ovogodišnji pokrovitelj bila novosadska tvornica tjestenina Danubius. Letimičnim čitanjem jednog starog broja izloženih kompanijskih novina, a u članku povodom ondašnje 75. obljetnice tvornice čitatelji koji su to htjeli su imali mogućnost dobiti rijedak uvid u uzbudljivu povijest ovog biznisa. On je započeo prije točno sto godina, 1918. Sama činjenica da jedna tvornica u uvjetima nikad stabilnog gospodarskog ambijenta na ovim prostorima još radi, i to prilično uspješno, neobična je (gotovo nestvarna) i vrijedna pažnje. Još je neobičnije što se u njoj proizvodi potpuno isti proizvod sve ovo vrijeme – tjestenina.
Za čitatelje Hrvatske riječi može biti posebno značajno što je prvu tvornicu tjestenine, svojevremeno najveću u Jugoslaviji, osnovao naš sunarodnjak Franjo Lovreković. Lovreković je bio novosadski trgovac ribom, očigledno vrlo poduzetan i poslovno (pre)ambiciozan. Tvorničku halu s magacinima i uredima sagradio je na zemljištu kupljenom od gradskog Magistrata u Radničkoj 20. Ova ulica nazvana je tako upravo jer je tada to bilo poduzetničko i industrijsko središte grada. Lovreković je zakupio i mlin na susjednoj čestici zemljišta, tako da su tvornica tijesta i mlin poslovali skupa. Tvornicu tjestenina su, iako je gotovo cjelokupni plasman bio namijenjen vojsci, od početka pratile poteškoće, pa je 1922. Lovreković obavijestio Vijeće grada Novog Sada o namjeri da prestane s proizvodnjom. Gradski oci mu to nisu dozvolili i bili su jasni da je razlog »jer bi se odpustio veći broj stručnih industrijskih radnika, što bi u pogledu javne sigurnosti ozbiljna činjenica bila«, a i »s fiskalnog gledišta Kraljevstva i grada Novog Sada, jer bi prestalo znatno poresko vrelo«. Pošto je osnivač tvornice Franjo Lovreković umro početkom srpnja 1922., naslijedio ga je njegov sin Josip i ta promjena je upisana u registar Trgovinsko-zanatske komore pod odrednicom Danubius, prava bačka tvornica keksa i tijesta. Deset godina kasnije tvornica je iznajmljena Ludvigu Franku i sinovima iz Maribora i postala je Tvornica makarona i tjestenine – podružnica u Novom Sadu. Obitelj Frank je tvornicu držala u zakupu do travnja 1941., a za vrijeme rata bila je pod okupacijskom upravom. Nakon toga je nacionalizirana. Do 1976. bila je na starom mjestu u Radničkoj ulici, da bi tada bila premještena u industrijsku zonu, blizu Luke Novi Sad, gdje se i danas nalazi. U međuvremenu je 2006. privatizirana i danas je u sastavu jednog velikog domaćeg agroindustrijskog sustava.
Industrijsko nasljeđe
U nekoliko pregleda povijesti industrije u Novom Sadu i natuknica koje se tiču današnje tvornice tjestenina istaknuto je da je to »najvažnija« tvornica tijesta i biskvita u Jugoslaviji. Čini se da je definitivno najstarija i sigurno najdugovječnija. Danas slušamo o otvaranju tvornica »nudli« po Srijemu. Ne zaboravimo, ipak, domaće rezance duge i čipkaste, makarone, fifeline, špagete, spirale, pužiće, grkljančiće glatke i rebraste, radijatore, školjke, kratke rezance, zvjezdice, flekice, mašnice, taranu...
Franjo Lovreković je bio prilično zagonetna osoba. Njegov rođak Josip također. Uslijed propasti svojeg biznisa Josip se odselio preko Atlantika, i u SAD-u završio svoj život. Još uvijek istraživači povijesti industrije nisu uspjeli naći ni jednu fotografiju ni jedne od ovih dviju osoba.
Nije prozorsko okno posljednji ostatak Lovrekovićeve »keksare«. To je veliki tvornički dimnjak, koji je ostao prkosan svjedok postojanja ove tvornice, i to sve do 18. travnja 2011. godine, kada je najveći njegov dio sravnjen s tlom temeljem rješenja tadašnjeg Zavoda za izgradnju grada, i uz mnogobrojna protivljenja ljubitelja industrijskog nasljeđa. Četiri godine kasnije u blizini je otvoren vrtić. Čini se da postoji općenito slaganje da je dobro što su tvornice premještene iz Radničke ulice, danas vrlo popularnog mjesta za život u Novom Sadu. Pitanje je li se ipak mogla ili trebala (bolje) očuvati i industrijska baština ovog kraja ostaje otvoreno. Da je to moguće, pokazuje stara svilara na novosadskoj Podbari, koja se transformira u centar kulturnog stvaralaštva novog tipa, te najavljena rekonstrukcija i potpuno pretvaranje u prostore za ekspresiju kulture Češkog magacina i Kineske četvrti, tipično industrijskih objekata na novosadskom Limanu, nastalih također početkom 20. stoljeća.
Marko Tucakov
