»Zauzeti se i davati potporu obnavljanju antičkih olimpijskih igara svijeta je dužnost i zadatak potomaka Aleksandra Velikog.«

Na temelju dosadašnjih saznanja prvi novi grčki »pisani dokumenti« u kojima se spominju olimpijske igre iz starog vijeka bile su dvije pjesme pjesnika Soutsosa Panagiotisa objavljene u časopisu Ilios 1833. godine koji je izlazio u tadašnjem glavnom gradu Grčke – Naflionu. Grčki  ministar unutarnjih  poslova Joanis Koletis 1835. godine predložio je grčkom kralju Otu I. da po antičkim uzorima organizira festival na kome će dio programa činiti i javna sportska nadmetanja. Po tom prijedlogu igre su trebale biti po uzoru na antičke – agonističke osnove (agonističan – kod starih Grka: natjecateljski; ovakve igre održavale su se u Istmosu, Nemeji, Olimpiji i Delfima) i od 1836. održavale bi se svake četvrte godine naizmjenično u Ateni, Hidri, Tripolisu i Mesolongi – mjestima značajnijim u oslobodilačkim borbama Grka protiv turske vladavine. Organizacijski odbor činili bi kraljevski povjerenik i tročlana delegacija mjesta u kome se igre održavaju, sa zadatkom da, kako piše u prijedlogu, »nabavi financijske izvore i nagrade«, odnosno izradi detaljan program. 
Po prijedlogu, uz igre bi se organizirao i veliki sajam. Prihvativši Koletisov prijedlog, vladar je 1837. u jednom paragrafu kraljevskog dekreta dao priopćenje za javnost s planom – kako je pisalo – »održavanja javnih igara«. Neovisno od ovih događaja, 1838. godine na inicijativu rukovodstva jednog malog grčkog sela Letrinoi s Peloponeza planirano je održavanje »Olimpijskih igara« u Pirgosu, novom glavnom gradu okruga Elis. Međutim, ova inicijativa je doživjela neuspjeh. Soutsos je 1842., a zatim i 1851., u svom stilu, kao pjesnik, napisao više poetski nadahnutih pisama u kojima piše o tome da je već potrebno učiniti konkretne korake za održavanje igara i po njegovom originalnom prijedlogu, nazvati ih »Olimpijskim igrama«. Godine 1851. je napisao: »Engleska svojom industrijom i trgovačkom snagom ima ozbiljan utjecaj na cijeli svijet, Grčka za to nema snage, ali obnavljanjem antičkih olimpijskih igara koje bi se održavale svake godine može pružiti poseban kulturni doživljaj, a zauzimati se i davati potporu ovoj ideji, sveta je dužnost i zadatak potomaka Aleksandra Velikog«. Kao datum odredio je 25. ožujka – koji je inače nacionalni praznik dana oslobođenja od turske okupacije i do današnjeg dana – i predložio je da se uz prezentaciju antičke grčke kulture (s ciljem da ju cijeli svijet upozna) organiziraju zanatski i poljoprivredni sajmovi i izložbe paralelno sa sportskim natjecanjima.
Prvi prijedlog Otu I. s već osiguranim financijskim osnovama i materijalnom potporom stigao je od jednog bogatog grčkog trgovca i veleposjednika iz Rumunjske Evangelisa Zapasa, grčkog domoljuba. Zapas je rođen 1800. godine u Lambovi (sjeverozapadna Grčka). Kao trgovac, ali i avanturist, prvo je bio u turskoj službi da bi se zatim pridružio grčkim osloboditeljima. U Rumunjsku se preselio 1831. gdje je kupio ogromna imanja, a imao je akcije (interese) i u brodogradnji kao i u više trgovačkih firmi. Oko 1850. godine najbogatiji je čovjek istočne Europe. Svojim imanjima upravljao je iz mjesta Brošteni nedaleko od Bukurešta gde mu je bilo i stalno mjesto boravka sve do kraja života. Podneskom iz 1856. obraća se kralju u svezi organiziranja »olimpijskih igara« u kojem izražava spremost da snosi dio troškova. Vladar je ovlastio tadašnjeg ministra vanjskih poslova Aleksandrosa Rangavisa (inače arheologa po struci, bivšeg rektora Sveučilišta u Ateni i autora brojnih znanstvenih radova) za dalje bavljenje ovim pitanjem. Rangavis nije bio oduševljen idejom jer je po njegovom mišljenju ova sredstva trebalo usmjeriti za druge ciljeve kao što su gradska infrastruktura, promet, razvoj industrije i poljoprivrede. Ali na nagovor Zapasa ipak je popustio, između ostalog i zbog toga jer je Zapas želio uložiti priličan osobni kapital za ostvarenje ovog cilja. Zapas je, u suradnji s grčkim veleposlanikom u Rumunjskoj Skoufosom, nakon više upućenih pisama grčkom vladaru kao i članovima grčke vlade lipnja 1856. najzad dobio pozitivan odgovor u kojem stoji da sve troškove – podrazumijevajući i izgradnju »olimpijske zgrade« koja će kasnije služiti za potrebe muzeja – treba financirati Zapas. Pošto se Rangavis držao ideje da igre imaju jak »industrijski, poljoprivredni« karakter, Zapas je odlučio da istupi iz organizacijskog odbora. Soutsos i Zapas i dalje su zagovarali ideju o »atletskom« karakteru igara i po tom pitanju razmijenili brojna pisma. Tijekom 1857. godine, braneći shvaćanja grčkih intelektualnih krugova da povodom igara treba obnoviti tradicije tzv. starog povijesnog razdoblja Rangavis je ponovo pokušao nagovoriti Zapasa da zanemari »atletske« karakteristike igara. Zapas je podržavao i »industrijske, sajamske« značajke – ponudio je veliku sumu za izgradnju izložbenog paviljona – ali se nije odrekao ni organiziranja »atletskih« sportskih igara. Pravi cilj bio mu je obnavljanje antičkih natjecateljskih disciplina, bar je tako navedeno u njegovim planovima.
Atila Dunđerski