Balada kao dio lirskonarativnog žanra postoji i u usmenoj i u pisanoj književnosti. Tijekom mnogih stoljeća balada je bila cijenjeno štivo među čitateljstvom i/ili slušateljstvom, budući da je omogućavala iskazivanje različitih formi ovoga žanra, pa proučavaoci ističu njezinu lirsku, epsku i dramsku osobitost. U usmenoj književnosti balada se razlikuje od naroda do naroda. Sam termin balada u književnost i znanost uvodi Thomas Percy [Reliques of Ancient English Poetry 1765.], uzgred, četrnaest godina nakon toga Hasanaginica dospijeva među vrhove svjetske književnosti. 
Stvarajući baladu Marin i Stana Berežanin Ante Jakšić (1912. – 1987.), uobličio je poetsko-dramski tekst o nasilno rastavljenima, poput onih u Smrti Omera i Merime ocrtavajući razmjer konflikta unutar tradicijskih normi, svojim postupcima dovodeći ih pod sumnju, osporavajući ih, ne prevratničkim zamislima već međusobnom ljubavlju. A povrh svega su iz različitih socijalnih slojeva, što dodatno i neoprostivo narušava stoljetne vrijednosne sustave, a nitko se pri tom neće upitati, u kojoj će mjeri destrukcija njihove ljubavi, što ju provode djevojčini roditelji, slijepim slijedom tradicije mladima uskratiti pravo na osobnu sreću, čime se temeljno ugrožava smisao ljudskoga života dvije jedinke, neovisno o njihovu socijalnu statusu.
U Jakšićevu spjevu ne fokusiraju se junački podvizi već duševni potresi i lomovi pojedinca uzdrmanog upravo ondje gdje bi trebao biti zaštićen i na sigurnom, unutar obitelji, a ona, premda neprikosnoveni autoritet kroz stoljeća, kolijevka je i čuvarica ne samo s današnjih stajališta prihvatljivih tradicijskih vrijednosti, već i izvor i utoka cjeline patrijarhalnog sustava običajnih, obvezatnih moralnih i društveno utvrđenih normi. U takvim uvjetima vladajući psihološki i moralni sukobi u odnosu pojedinac-obitelj, razvučeni i zategnuti uzduž etičkih krajnosti, nužno su prožeti tragičnim nabojem i gdjekada pojedinca guraju u potonuće.
I premda nemamo uvid kako je i kamo u završnici dramske radnje Jakšić odveo svoje junake, jer se taj dio rukopisa smatra zagubljenim u ratnom kaosu, iz onoga čime raspolažemo moguće je naslutiti, vjerojatno bismo, kao i u većini sličnih djela narodne književnosti i književnih djela nastalih na njezinu tragu, prepoznali kako narator ili pisac (zakonomjerno?) istinski neizbježno usmjeravaju svoje likove prema tragičnom kraju, dočim se oni koji sjede sceni nasuprot, u toj i takvoj prilici, ipak stignu zapitati bi li on poprimio neizrečene odlike (samoobrambeno iznuđene, razumije se) dok se premetnuo u svojevrsnu utvrdu stoičkog stava, također jednu od poruka koja nam se nerijetko nameće u ovom podneblju i ona dobro znana lica, to naličje iskaza (zar uvijek?) nadohvat ruke, u prilog zagovora mirenja sa sudbinom. 
Braneći se od razornog učinka mržnje, suprotstavljajući dobrotu i plemenitost tiraniji, okrutnosti i opačinama, uzdižući nikad izgubljenu nadu i nepotrošenu snagu sna o čovjekovom pravu na slobodu koja će se jednom valjda uzdići iznad svakog poraza i gubitka, iznad smrti same!
Pišući Marina i Stanu Ante Jakšić je posegnuo za strukturom narodne pjesme koju obilježava jedinstvo nejednako zastupljenih činilaca epskog, lirskog i dramskog izraza, ali kroz dijaloge Stane i njenih roditelja, Stane i Marina, i njihove monologe, otkrivajući sukob strasti i naravi junaka, razvidno učvršćuje dramski karakter svoga spjeva. Ovo nije urađeno bez razloga, pa nas ta okolnost upućuje na usporedbu Jakšićeva djela sa stanovitim ostvarenjima iz hrvatske i drugih književnosti. Primjerice, lirikom prožetu dramsku bajku Csongor és Tünde mađarskog pjesnika i dramskog pisca, romantičara neobuzdane mašte álya Vörösmartyija (1800. – 1855.), djelo nastalo 1830. godine, dakle, punih devet desetljeća prije Jakšićeva spjeva. 
Zanimljivo je da bi se ono u mnogočemu moglo uzeti stvarnim predloškom epa pod naslovom Slava kojega je 1941. i 1942. godine, u bezmalo četiri tisuće deseteraca i 24 pjevanja napisao Blaško Rajić, u vrijeme svoje internacije u budimskom franjevačkom samostanu. U Slavi Rajić opisuje dolazak Hrvata u ovo podneblje i njihov prelazak na kršćanstvo, kroz opis sukoba s Rimljanima. 
U moć i važnost sa scene izgovorene svake hrvatske riječi, s koje ona ulazi i u svakodnevicu puka, poput Blaška Rajića, Geze Kopunovića, Lajče Lendvaija, Mirka Huske, Klare Peić i dr.  vjerovao je i Antun Karagić rođen u mjestu Gara, (nadomak mađarskog gradića Baje 2. lipnja 1913. – Pečuh, 12. prosinca. 1966.)  hrvatski pisac i kazališni djelatnik koji je, među ostalim, cijeli svoj imutak (i to poprilični!) uložio u djelovanje kazališta, utemeljujući tridesetih godina XX. stoljeća u Gari Društvo bunjevačkih kazališnih dobrovoljaca, za koje je pisao igrokaze s temama iz narodnog života, stvaranih za očuvanje jezika i tradicijskih vrednota. Karagić je već od najranije mladosti pokazivao veliko zanimanje za književnost te posebice za pučki teatar. Kao osamnaestogodišnjak okuplja glumce amatere i s njima uprizoruje scenski tekst Ivana Petreša Dva bila gavrana. Dvije godine iza toga predstavlja se i vlastitim scenskim tekstom Zaručnici (1937.). Slijede Gospođica Zorka (prikazan1939.), Zloba (1941.), Svijest (1943.),  Rastatkinja i Ženina ljubomornost (1944.), Katica i Kasina (1944.) i dr. Pisao je također i pripovijetke, koje su, zajedno s desetak drama, ostale u rukopisu.