Prošle nedjelje čitali smo u evanđelju kako Isus šalje svoje učenike da naviještaju i izgone zloduhe u njegovo ime. Ove nedjelje apostoli se okupljaju oko Isusa da bi ga izvijestili o svemu što su činili i naučavali. Nakon toga Isus ih šalje u osamu na odmor (usp. Mk 6, 30-34). Isus je, koliko i Bog, toliko i čovjek, svjestan je koliko navještaji, čudesa i susreti s ljudima iscrpljuju, jer je i sam to iskusio.
Znakovito je to što evanđelje o odmoru govori baš u vrijeme godišnjih odmora. Svi se u ovo doba godine želimo od nečega odmoriti, želimo otputovati na neke lijepe destinacije, iskusiti zanimljive stvari, upoznati nešto novo. Gužve na cestama svjedoče o upravo takvim doživljajima odmora. S druge strane, mnogi tijekom godine ne zarade dovoljno da bi sebi i svojoj obitelji priuštili te zanimljive odmore na popularnim mjestima, jer su za svoj rad loše plaćeni. Tako ovo vrijeme odmora postaje platforma očitovanja klasnih razlika, vrijeme tuge i žalosti u mnogim dječjim srcima jer jedni idu gdje požele, a jedni ostaju kod kuće. Postaje vrijeme razočaranosti roditelja što svojoj obitelji ne mogu priuštiti ono što mogu njihovi susjedi i kolege. Tu, nažalost, mi ne možemo ništa promijeniti. No, sve to što vidimo za vrijeme ljetnih praznika navodi nas na razmišljanje postoji li kršćanski odmor, treba li se odmor jednog kršćanina razlikovati od odmora drugih ljudi. Treba se razlikovati, jer kršćanin na odmor, kao i na sve u životu gleda kroz prizmu svoje vjere.
Važnost osame
Ljudi, kada odlaze na odmor znaju od čega se žele i trebaju odmoriti. Isusove učenike izmorio je navještaj, širenje njegove poruke, susretanje s ljudima. Umorilo ih je njihovo poslanje. I nas umara naše poslanje, ono na što nas Bog poziva da radimo kroz naše zanimanje, zato nam treba predah. No, taj odmor treba iskoristiti i zapitati se a što nas to točno umara i iscrpljuje, što nam oduzima najviše energije i okupira naše misli. Jer, čovjek se često troši na nebitne stvari, stavljajući u prvi plan ono što je manje važno i nije svaki umor plod rada koji je bitan i Bogu mio.
Isus šalje svoje učenike na odmor u osamu. I sam se, svjedoči evanđelje, često povlačio u osamu. Osama je mjesto susreta čovjeka i Boga, ali i čovjeka sa samim sobom. Tek u samoći, kada žamori i nepotrebni glasovi ne opterećuju našu pozornost i naše misli, čovjek se može zamisliti nad samim sobom i preispitati svoje postupke, ciljeve, želje i nastojanja. I tek kada ga ništa ne remeti, u tišini može čuti glas svoje savjesti i glas Božji te uvidjeti troši li se na ono što od Boga dolazi ili su njegove težnje i htijenja skrenula na stranputicu. Zato za kršćanina odmor ne može biti samo jurnjava za egzotičnom destinacijom, zabavom i novim iskustvima, nego i vrijeme susreta s Bogom i samim sobom, što mu buka ljetovališta ne može priuštiti. Bog nam daje predah da stanemo, skupimo snage, preispitamo se i onda krenemo dalje, ako je potrebno, drugačije nego prije. Naravno, nema Bog ništa protiv naših zanimljivih i sadržajnih odmora, ali želi da tijekom odmora ostavimo vremena za samoću u kojoj ćemo njega susresti.
Odmor u Bogu
Važno je primijetiti, iako je Isus za učenike predvidio odmor u samoći, to ipak nije ostvareno, jer su ih ljudi slijedili. Isus se sažalio nad mnoštvom koje ga je tražilo i počeo ih poučavati. Odmor koji priželjkujemo i na koji odlazimo ne može biti odmor od ljudi, osobito ne od onih kojima smo potrebni. Svaki čovjek je ljubljeno Božje dijete i, bili mi na odmoru ili ne, svojim bližnjima trebamo biti na raspolaganju ako su u potrebi. Ljubav i dobročinstvo ne smiju nikada biti na godišnjem, jer ako od ljubavi uzimamo odmor, onda je ni nemamo. Ljubiti i činiti dobro uvijek i svugdje dio je kršćanskog poslanja, koje traje sve do kraja našeg ovozemnog života. Isus je ljubio ljude i nikada nije bio previše umoran da ispuni njihova očekivanja, tako ni mi nikada ne smijemo biti previše umorni u ljubavi, strpljenju i razumijevanju za svoje bližnje.
Isto tako, ne možemo uzeti godišnji odmor od Boga. Bog nas čeka da mu posvetimo svoje vrijeme i pokažemo ljubav i zahvalnost u osobnoj molitvi i nedjeljnoj svetoj misi. Susreti s njim snaže našu vjeru, daju snagu za nedaće ovoga života, pridižu nas kada klonemo u svojim patnjama. Prema tome, ne može se uzimati odmor od Boga, nego se u Bogu odmaramo, jer nam jedino on može dati onaj unutarnji mir za kojim čeznemo i koji nam je potreban, da bismo i tijelo mogli odmoriti.
